Amberian Dawn – Take A Chance – A Metal Tribute To Abba (review)

Stvaralaštvo Amberian Dawn-a prvo moramo podijeliti u tri faze da bi razumjeli “preobražaj” banda i odlazak na put potpune komercijalizacije zvuka. Prva faza sympho metala sa opernim i operetnim vokalima, sopranom koji je uz glazbenu izvedbu nametao i proširivao trendove kasnih 90-ih i ranih 2000-ih godina, u drugoj polovici 2000-ih počinje sa novom vokalisticom težiti umjerenijem izričaju tako da oštre simfo operne karakteristike polagano počinje zamjenjivati sympho pop metal sa jakom bazom u 80-im godinama i inspiracijama poput Mike Oldfielda i Alana Parsonsa. Kada su se opet mnogi bandovi počeli okretati tom subžanru unutar subžanra, Amberian Dawn okreće se potpunoj komercijalizaciji zvuka, vjerojatno po principu: “kad je bal nek je bal” pa zvuk polagano počinje upotpunjavati virtualno analognim i analognim sintesajzerima (davno davno prije slično su uradili, krajem 90-ih i početkom 2000-ih Theatre Of Tragedy na “Musique” i “Assembly” albumima, samo neprepoznato od šire mase i prije vremena, slično kao i death metal veterani Atrocity sa “Werk 80” tribute albumom sredinom 90-ih) .i kreirati stil koji nazivaju “Abba metal”.

Jedno vodi k drugome, tako da album posvećen Abbi, ne samo da je zainteresirao širu publiku i omogućio im penjanje po metal i pop ljestvicama širom svijeta, nego im je i omogućio da na svoj način potpuno izraze divljenje prema jednom od najvećih pop bandova svih vremena i naprave istovremeno svoj opus kroz tuđi opus; ili unutar tuđeg opusa (kako kome više odgovara). Ovo svakako nije prvi metal tribute posvećen Abbi. 1999. godine Helloween na svojem tribute albumu posvećuje Abbi “Lay All Your Love on Me”. 2001. godine izlazi legendarni “A Metal Tribute To Abba” i velikim i manjim metal imenima sa obradama: Therion – “Summer Night City”, Metalium – “Thank You For The Music”, Sinergy – “Gimme! Gimme! Gimme!”, At Vance – “Money, Money, Money”, Morgana Lefay – “Voulez-Vous”, Paradox – “S.O.S”., Rough Silk – “Take A Chance On Me”, Spiral Tower – “Chiquitita”, Sargant Fury – “Eagle”, Flowing Tears – “One Of Us”, Nation – “Waterloo”, Custard – “Super Trouper”, Tad Morose – “Knowing Me, Knowing You”, Glow – “Dancing Queen”….

Odabir stvari: “Super Trouper”, “Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)”, “SOS”, “Head Over Heels”, “The Day Before You Came”, “Angeleyes”, “That’s Me”, “Mamma Mia”, “Under Attack”, “Like An Angel Passing Through My Room”, “Lay All Your Love On Me” i više je nego dobar odabir, pogotovo što su se Amberian Dawn odlučili obraditi i manje poznatije hitove.

Sa tehničke strane, komercijalne strane i aspekta da su Amberian Dawn na tržište izbacili komercijalan album obrada, hvale i pažnje vrijedan, svakako stoji, no unutar cijele glazbene priče, po mom skromnom mišljenju, neke stvari mogle su se daleko bolje, dinamičnije i kreativnije odraditi. Vokalni dijelovi na momente zvuče sterilno i generički. Klavijature, obzirom da se upucalo financija u synth megalite iz svjetske retro arhive (davno prije Theatre Of Tragedy na gore spomenutim albumima koristili more klasičnih analognih i virtualno analognih sintesajzera), zvuče kao da se koristio klasičan moderan workstation ala Roland Fantom X, sa replikom VA i analognih banki soundova, te kao da se trudilo da od svih korištenih (reklamiranih i najavljivanih) sintesajzera na albuma, samo nekoliko fabričkih preseta određuje dinamičku ulogu klavijatura na albumu i samu dinamiku albuma; pošto je album baziran na klavijaturama. Pa sve do aranžmanskih destinacija, gdje se da vidjeti iz aviona da se išlo na kartu da se zadovolji srednjestrujaški ukus širokih masa, ponekad bez energije, bez iskre i bez vatre kakve smo kod Amberian Dawn naučeni čuti i osjetiti. Da se razumijemo, band smatram jednim od jačih općenito na sveukupnoj metal sceni sa svim subžanrovskim derivatima i kombinacijama, kako stvaralački tako i svirački, od ideje do same izvedbe i realizacije, Tuomasa Seppälu jednim od značajnijih klavijaturista današnjice a Päivi “Capri” Virkkunen jednim od osebujnijih ženskih vokala današnjice (i to ne samo u metalu), ali pitam se, gdje je onaj “šus”, gdje su energija i vatra genijalnih, fenomenalnih pop metal klasika “Looking For You”, “Kokko – Eagle Of Fire” ili “United”, ona bonnietylerovsko/mikeoldfieldofska/ahaovska-alphavilleovska-ultravoxovska komponenta, koje mene starog jarca natjeraju da počnem cupkati nogama. Gdje je ona iskra banda kojeg od srednje faze smatram nasljednicima ranog Edenbridgea (znam, u pitanju je tribjut tu Abba, ali, ali, ali…. 🙂 )?!

Bez daljnjega, ako uzmemo da sam u pravu, to nije bilo slučajno, pošto su Amberian Dawn sastav uhodanih glazbenih profesionalaca i jako dobro znaju što rade i kako rade, kao i kako da nešto naprave i oblikuju, no možda, možda u tom grmu i leži zec, da je upravo prevelika profesionalnost i simbiozi sa ambicijom i popularnošću, dovela do umjerenijeg, čak (I) lagano estradiziranog pristupa na albumu. Bilo kako bilo, vjerujem da većina slušatelja neće ulaziti u analize te da će album prihvatiti na prvu, po like ili dislike feelingu. Kažem, album je svakako dobar, štaviše, vrlo dobar za slušat ga u trenucima odmora ili kao pozadinu kad nešto radite, ali da mene osobno digne od stola, od rada ili sa fotelje, potrebna je ipak malo jača vatra i energičnost, kakve ima recimo Sirenia u obradi “Vayage, Vayage” od Desirelessa.

Dalibor Mladenović