Hail Spirit Noir – Mannequins (review)

Peti po redu studijski album ovih Grka donosi još jednu u nizu nevjerojatnih stilskih promjena, ovoga puta definitivno najnevjerojatniju. Stilska tranformacija, izvedena sa takvom lakoćom, kakva bi uspjela malo kojem bandu, samo jer pokazatelj visokog stupnja glazbene inteligencije i visokog talenta koje Hail Spirit Noir posjeduje. Od black metala, post black metala, psihodeličnog i progresivnog rocka, preko mješavine svega na pretposljednjem albumu “Eden In Reverse”, do synth/pop/dark/wave space disco synth/score musik, pod snažnim utjecajima izvođača poput Space, Hans Edlera, Jean Michel Jarrea, Jerry Goldsmitha (iz filma “Logan““`s Run") i Giorgio Morodera, preko John Carpentera i Jan Hammera iz faze 80-ih godina, Wolfsheima iz faze 90-ih do novijih izvođača synth wave usmjerenja poput Carpenter Bruta, Perturbatora, Arcade Summer i Gun Ship, Hail Spirit Noir bez problema ušao je u gornji dom underground muzike kojoj nije problem pokazati koliko im mainstream, barem onaj nekadašnji kvalitetni i kreativni mainstream; mainstream sa dušom, nije stran. Punokrvne vokalne uspješnice "Manequins", "Enter Disco Inferno" (sa mrvicom Muse toucha) te poluvokalna "Manequins 2", ne samo da mogu rame uz rame stajati sa najvećim homage 80`s klasicima Carpenter Bruta, Gun Shipa, FM-84, Ghosta u metalu ili new wave/synth pop velikanima 80-ih poput Ultravoxa ili Yazuu, Visage, Alphavillea ili Talk Talk, nego mogu ponosno krasiti odjavne špice kultnih horrora ili sf horrora 80-ih, po uzoru na Alice Coopera (“Man Behind The Mask”), klasika Johna Carpentera ili ekspanziju na Lost Boys 2, ako ga itko ikada odluči snimiti, nedaj bože rimejkati original 🙂 Pa čak i drama poput “Gradskog Kauboja” gdje je vidljiv ogroman Moroderov utjecaj sa soundtrackom. Smatram da je Agonia Records napravila pun pogodak ovim izdanjem a bandu prognoziram kultnu putanju između undergrounda i mainstreama; jer sad kad su pokazali da mogu, više nema natrag 🙂 (Y)

Dalibor Mladenović