Thy Catafalque – Geometria (2018) review

Tandemski band koji nakon 2011. postaje one man band (sa pridruženim gostima) od samih početaka “dičio” se unikatnim stilom i univerzalnim pristupom, kakvog se krajem 90-ih ne bi postidjeli ni Dunkelgrafen, Thy Primordial, rani Arcturus i GodKiller te mnoštvo imena doslovno porazbacanih po rubnim dijelovima metala, između avantgarde, klasike, brutalnosti, psihodelije, undergrounda i kultnosti.

Spock`s Beard – Noise Floor (2018) review

Nakon genijalnog “The Oblivion Particle” albuma, logično je bilo za pretpostaviti da će Spock`s Beard teško ostvariti nasljeđe prethodnika, no malo tko je mogao očekivati i ne tako lagani zaokret unutar stila, pa je ovo prvi album u SB opusu koji više no ikada koketira sa ostavštinom neo prog rocka.

Bednja – Doline Su Ostale Iza Nas (review)

Sjecate li se one legendarne scene iz Blade Runnera (prvog, zadnjeg, jedinog i originalnog), kada doktor Tyrell govori Batty-u: “svijeća koja dva puta brže tinja, dva puta brže i dogori”? E vidite, ovo se u načelu odnosi na sve, osim na Bednju (i to iz jednostavnog razloga, što nakon 33 minute brzogorećeg materijala, album pustite ponovno) 🙂 

Ivanhoe – 7 days (Massacre Records) review

Kultni status kultnog banda koji je dobar dio svoje energije usmjeravao u to da se poštedi nepotrebne komercijalizacije i da od sebe makne hrpu nepotrebnih tražitelja trendovske i mediokritetne glazbe, ovim albumom ne da je zagarantiran, nego je vječito zacementiran. Carved in stone.