Kolumna

OBAVIJEST:

Nove tekstove možete potražiti na blogu:

http://visionmusicandlife.blog.hr

STVAR PERCEPCIJE, ZAR NE?!

Ponekad i moj mali, pretežno ruralni grad, biva počašćen nekim malo boljim i kvalitetnijim hepeningom, pa ona stara dobra indijska (ili indijanska) mudra izreka: “u malom selu nakon duge suše pala je kiša; jedni su je shvatili kao ugodnu promjenu, drugi kao elementarnu nepogodu”, počinje poprimati svoj puni smisao, u danima kako se neki hepening približava, kao i u danima nakon hepeninga, kada se još, jelte, sređuju dojmovi i razglaba se o nekom drugom hepeningu koji će u bližoj ili daljnjoj budućnosti počastiti našu čaršiju, vašar, selo, grad…šta li već je… Stvar percepcije, zar ne?!

I promatram ja na jednom ovdašnjem festivalu (poznati diljem države filmsko glazbeni festival imenom Trash Fest), dinamiku i općenito taj cijeli ugođaj koji prati glavni događaj – nastup multikontinentalnog RHCP cover banda (čiji članovi dolaze iz Italije, Portugala, Srbije i Brazila) i čini mi se da su i band i publika ozbiljno shvatili svoju ulogu. Band je došao da svira (a ne da paradira, izigrava manekene i kurči se po stejđu nekom prozaičnom formom na uštrb same svirke i sviračkog umijeća), a publika ih je kao takve prihvatila; kao svirače, ne kao manekene.

I razmišljam po tisućiti puta u životu i vrtim isti pattern u glavi: da li publika kreira glazbenike ili glazbenici kreiraju publiku? Jer kako god da se okrene, uzimajući najjači zakon na planeti (uz zakon gravitacije, Newtonove zakone i zakone termodinamike), zakon zaglupljele mase, ispada da je glazbeni svijet u kurcu jer a) ne postoji dovoljno dobrih bandova da kreiraju dovoljno dobar ukus publike, b) ne postoji dovoljno dobra publika da podrži toliko dovoljno dobrih bandova (koji bi promijenili ukus publike u – dovoljno dobar). I ako ne pridodam tome neku nebuloznu glupost tipa: “band ne leti”/”publika ne pada” i mudro kažem: “to je silogizam”, ispada stvarno kvaka 22.

Bilo kako bilo, u vlastitom gradu i u vlastitoj sredini promatrati kako gomila ljudi dočekuje dobar cover band poput najvećih zvijezda, ili bolje rečeno, poput samog RHCP-a, vrlo je dragocjeno iskustvo jer ostavlja prostora da čovjek poput akrobata barata sa misaonim polaritetima: “publici je cover band finalni domet percepcije/publika zna što je dobro na temelju percepcije/publika nema percepciju/publika zna prepoznati dobar cover band/publici nije bitno ko svira tako dugo dok je onaj koji svira `in` i trendy…..”.

E sad, da ga jebeš, ostaje uvijek dilema treba li cijelu situaciju gledati kao progresivnu iz stajališta optimiste ili kao retrogradno regresivnu sa faznim pomakom (što ga dođe na progresivno….nekako…) ali sa bujajućim entuzijazmom i nadom u još “bolja vremena”?! Bit ću toliko slobodan pa proglasiti aproksimativnu pat poziciju i reći: “publika je narod, publika je izgaranje mase, publika je masa koja se formira ovisno o brzini, ubrzanju i vremenu koje su pitrebne masi da shvati i prihvati neke stvari”!

Bogtejebo, i opet sam na početku!

Ok, ajmo like/dislike opciju i povesti se za najjednostavnijim asocijacijama (ili onim što “budali prvo padne na pamet”) i zdravoseljačkim terminom pokušati uskladiti svoje dojmove sa nekakvim realnim i objektivnim činjenicama i činjeničnim stanjima i procesima. Ok. Recimo, ostarjeli čića duge brade i lukavog semitko/germanskog pogleda analitički me odmjerava i pita: “Dalibore, na što te asocira riječ MASA”? “Na KURAC!”, odgovaram ja ko iz topa, čudeći se sam sebi odakle se taj odgovor stvorio (čak gledam oko sebe, odakle je pobogu došao?!). “Hm”, odgovara doktor…nazovimo ga Mister F….”Hm, ovo ukazuje na vašu očitu fasciniranost masom kao falusnim simbolom, što bi ga se reklo da ste na arhetipskoj razini…latentno homoseksualni”! “Ma ne doktore”, nastavljam ja braneći svoju muškost…”želim reći da ja tu masu u stvari nabijem na kurac koliko mi je nebitna!”. Doktor me pogleda svojim analitičkim očima i prozbori: “A to je već nešto drugo, što ukazuje na vašu ofenzivno agresivnu latentnu homoseksualnost!”.

I opet na početku. Ili ispadnem lud, ili ispadnem tetka, ili ispadnem neznalica, ali još uvijek ne znam što je sa masom i korelacijom sa izvođačem?!

Premisa….Fali premisa…

Ok…Ajmo razdjelit masu na one koji su: a) došli zbog muzike, b)došli biti viđeni, c) došli zbog muzike i da bi bili viđeni, d)došli iz paralelne dimenzije, e) nisu došli iako su stigli, f) došli sa sela, g) došli iz grada, h)došli i iz sela i grada istovremeno, i) došli iz seoskog grada, j) došli iz gradskog sela, k) sve od navedenog, l) ništa od navedenog, m) sve i ništa od navedenog….

Recimo da je zbog muzike došlo 50-tak ljudi. Da bi bili viđeni, došlo ih je 350-tak (50 prvobitno navedenih + gravitacijska konstanta + asimovsko hari seldonovska utopijsko hipsterska psihohistorija, minus masa puta trenje). Da bi slušali muziku i bili viđeni, znači, došlo ih je 400 (mojom računicom). Iz paralelne dimenzije došlo je nekoliko osoba koje su izgledale ko čudnovata kombinacija Orphans genga iz “Warriorsa” i Ducki Boysa iz “Wanderersa”, ali uzimajući u obzir ruralnu konstantu lokaliteta, vrlo je moguće da su se utjelovili iz nekog od okolnih sela i zaselaka; što bi ga se dalje reklo da su došli iako nisu stigli, došli iz seoskog grada, došli iz gradskog sela, dok je ostalih 400 ljudi sve od navedenog, ništa od navedenog i sve i ništa od navedenog. No ukoliko brojku 400 podijelimo sa dvije djevojčice koje su frenetično bacale loptu u nadi da postanu atrakcija u masi, i dijelom mase koja ih je stvarno gledala ko lokalnu atrakciju, dobijamo brojku da je 80-90 posto ljudi došlo iz seoskog grada, gradskog sela, i sve i ništa od navedenog…

Huh, sad sam se malo maknuo sa početka.

Dakle: “band ne leti, publika ne pada, ja volim žene a 80-90 posto publike je – sve i(li) ništa”

I band je bio dobar. I festival je u redu.

I logika nije nikako bivalentna…pa ni polivalentna…pa ni metamorfna…

A percepcija je…u stvari…stvar je…u percepciji…kurac u masi…masa na kurcu…percepcija u stvari…

U stvari, stvar je…

…u percepciji!

Dalibor Mladenović (17.IX.2013)

*
*
*
*
*

SVE I SVJA

Ježeva Kućica, najveći uglazbljeni klasik svih vremena!!!! Piše Dario Šušanj za britanski portal:

““Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”, započinjala je tako avantura Ježurke Ježića iz pera Branka Ćopića. Prije nešto manje od godinu dana pisali smo o tome kako je Ježurka dolutao i do Ujedinjenog Kraljevstva u sklopu zanimljivog projekta izdavačke kuće Istros Books koja je ovo kultno književno djelo za djecu iz našeg podneblja prevela i izdala na engleskom jeziku, a sada je učinjen i korak više u popularizaciji ove dječje priče na otoku: “Ježeva kućica” postala je opera za djecu i to po modelu koji kombinira izvedbe i sudjelovanje profesionalnih pjevača i glazbenika te nastupe same djece petog razreda osnovne škole.”

http://www.velikabritanija.net/2012/10/11/jezeva-kucica-djecja-opera/

Kad sam čuo tu vijest, o Jugotonovoj radio bajci iz ranih 70-ih godina, koja je ispunila kako moje djetinjstvo, tako i djetinjstva milijuna djece od Vardara pa do Triglava, ne da sam bio presretan, nego ozaren i presretno ponosan. 30 godina nakon oca, moj sin sa istim žarom sluša glazbenu izvedbu, nad kojom tata muzičar još uvijek češe glavu i misli si: “ovo je vrh vrhova; pogođeno vrijeme, pogođene note, pogođeni vokali i glazbenici, pogođeno ozračje…tako nešto nikad se više neće ponoviti, a kamo li ponovno raditi u nekom drugom aranžmanu – to bi bio zločin!”

***

Prođe Katolički Božić, Nova Godina, prođe Pravoslavni Božić i ujedno sa time i zadnji u nizu praznika, pa se tv program počeo opet malo više okretati glazbi, a da nam sa ekrana tisuću i jedno dosadno estradno lice, iza jelke, ne čestita Božić. Tako sam sasvim slučajno naletio na HRT2 u noćnim programu na mnoge jake stvari mnogih jakih, kako newcomera, tako i starijih bandova i izvođača.

Jednostavno, u sat i pol slušanja (i gledanja) ja nisam čuo jednu lošu stvari (niti vidio loš spot).

LUCAS – mladi i talentirani autor, u robinhudovskom spotu kvalitetno je dočarao srednjovjekovno ozračje sa odličnom glazbenom simfo rock/AOR pozadinom kakve se ne bi posramila niti jedna BOA, a bogami ni Kerber. Dokaz da se može napraviti na ovim područjima jedna epska stvar sa spotom koji ne dotiće niti “hrvatsku grudu” niti “stoljeće 7-mo”, niti “kralja Tomislava” niti “Zvonimirovo prokletstvo”, tokom cijelog spota sa (samo) jednim jedinim “vađenjem mača iz zemlje” (arhetipskim simbolom mača kao falusa i zemlje kao ženske plodnosti) i bez ikakve pompe oko toga; ili potrebe da se najednom “vokal ohrapavi” a cijeli spot “oprimitivi ili otestosteroni”.

Lucas, thumbs up!!!

DNA – band koji je iznenadio svojom vizijom pop metala sa uplivom gothica; jedini band ovakvog kalibra koji nešto, prema mom mišljenju, vrijedi.

Redali su se Markiz, Gretta (sa vizionarskim postapokaliptičnim orwellovskim spotom koji ukazuje na potencijalne NWO zavrzlame i “žig zvijeri”, ako ikada do toga dođe), Adastra (koja u zadnje vrijeme zvuči ko stari Leteći Odred), Leteći Odred (koji u zadnje vrijeme zvuči ko stara Adastra), Drugi Način (Htio Bih Vratiti, sa spotom koji malo u sjećanje priziva “Jahorinu” od Teške Industrije),Pavel, Lvky, Buđenje, Maršal (Atomsko Sklonište meets Legija meets Nasty Michele, sa odličnim solo gitaristom) te mnogi drugi bandovi…Da sam htio, nisam mogao naći zamjerke niti konceptu, niti svakoj stvari ponaosob.

+ prije, tokom podneva, i poslije, nakon Noćnog Glazbenog Programa, odlična snimka još boljeg nastupa Dogme u Garaži.

Izgleda da smo dostigli slovenski nivo sa SLO2 krajem 1999… pa do 2005.; dugo nam je trebalo :P

* * *

U godini 2012., izbjegavši fizički smak svijeta, ali doživjevši kognitivni smak čovjeka, u 2013. godinu ulazimo oplemenjeni za jednu veliku spoznaju: glupi smo, bili smo glupi i ostat ćemo glupi. Mislim, dakle nisam. Drugim riječima, Descartese, pokažem ti srednji prst jer me ništa nisi naučio.

A ako nisi naučio mene, onako relativno inteligentnog, a opet žešće glupog u mnogim stvarima i u mnogim područjima, kako li onda tek svijetom hoda neki humanoid koji je uskraćen za osnove percepcije i kroz postojanje ide golim nagonima i mozgom na perseku negdje između nule i 1 ?!

To su sve stvari koje mi prolaze glavom tvoreći nekakvu kaotičnu struju svijesti, na ovoj domeni koju ionako prate malobrojni, a nekakav smisleni sadržaj gore nailaze još malobrojniji.

U glavama čovjeka na svjetskoj razini promijenilo se malo toga, ali stvari se mijenjaju u Hrvatskoj, koja, tek prije ulaska u Europsku Uniju, skida sa sebe velove željezne zavjese (i geografske i teritorijalne i mentalne) i dima i počinje shvaćati da jedino kao dio jedne cjeline (koja možda nije multifunkcionalna ali je u svakom slučaju funkcionalnija od našeg ponora jedno barem 10 000 puta) može prosperirati, pošto smo zadnjih desetljeća dokazali da sami sebe nismo sposobni voditi. Osim kao slijepci vodećeg slijepca pratiti u ponor.

Neki se trude to promijeniti i istupaju sa planom promjena u javnost. Jedni im se dive, drugi ih gledaju kao na elementarnu nepogodu, treći gledaju kako da ih iskoriste diveći im se, a četvrti kako da ih iskoriste gledajući ih kao elementarnu nepogodu.

Kao što reče ona indijanska poslovica: “u malom selu nakon duge suše pala je kiša; jedni su je gledali kao na ugodnu promjenu, drugi kao na elementarnu nepogodu”.

“No nećemo stati samo na tome da napokon uzdignemo hrvatsku scenu na svjetsku razinu i da nekoliko bendova napravi inozemne karijere. Dovest ćemo časopis u Hr, pripremamo vlastiti label, zanimljive endorsment dealove, no najvažnije od svega, raskrinkati ćemo što je svih ovih godina kočilo hrvatsku scenu, tko su bili ljudi koji su hrvatskim bendovima podmetali klipove i na koji način su to radili!!! Hrvatska je davno prije moga biti metal raj i sad je krajnje vrijeme da to napravimo!!!” – Stjepan Juras (hrvatski metal menager te organizator koncerata i festivala)

Slažem se, Stipe. Koliko god prosječnom umu mediokritetnih Hrvata djeluješ ko netko tko je pojeo previše tripova u životu, starija ekipa shvaća i prihvaća tvoj dječački entuzijazam i upornost, kao i talent da nekog kurca napraviš u ovoj vukojebini.

Uz jednu bitnu opasku – HRVATSKA NEMA METAL SCENU!

To je ono što sam sarkastično (gotovo cinično) istaknuo
u prošla tri “teksta bez teksta” o “hrvatskoj metal sceni”, očekujući da netko shvati činjenicu da imamo masu dobrih bandova, ali nemamo scenu.

Scena će nastati tek kada se bandovi ujedine a klanovi, koji ih razjedinjuju, razore!

I kad bandovi prestanu sami za sebe biti klanovi, pa čak i (da citiram Stipeta) “imati dva klana unutar jednog banda”!

Dakle, stvar je u obrascu.

A treba opet i realno i trezvenom glavom ići naprijed, jer danas muzika nekog banda sama po sebi ne znači (na žalost) ništa, ako band u sebe nije ukucao stanovite pare. A da su te pare zarađene vlastitim trudom. Bandovi koji su došli do ugovora a da su sami iskeširali za album i da ničije tatice i mamice nisu skakale iza njih, imaju moj veliki respekt. U ovom našem ozračju, na snobovskoj poljani koju mnogi nazivaju “metal scenom”, to je titula veća od bilo kakovih titula, pošto se, na žalost, kod nas “probijaju” bandovi koji nisu “sklapali nikakve tajne ugovore i radili strategije” (kao što vole isticati) ili pak “vadili bakar po cijele dane” (kao što jedni drugi drugi vole isticati), već imali iza sebe prilično “razrađene ugovore i monetarno naštelane strategije”, ili pak u slučaju drugih, imali “bakra u đepovima vlastitih roditelja”, u vrijednosti dvogodišnjih, pa i trogodišnjih prihoda jedne radničke porodice sa djecom.

Naravno, pošto povijest uvijek pomete one koji su bili kratkog zamaha a nagradi one koji se muče na duge staze i sami kopaju put kroz mrak domaće i svjetske (metal) estrade, na toj istoj estradi za koju godinu vidim nekolicinu bandova koji su do svog mjesta došli radom i odricanjem, te strpljenjem i upornošću dok su samo malobrojni obraćali pozornost na njih, a još malobrojniji im davali nekakvu podršku.

Većina ostalih, što uključuje 70 posto bandova sačinjenih od razmažene djece bogatih roditelja, popušit će prije nego što se i pomakne na svjetskoj (pa i domaćoj) sceni i prije nego li im se roditeljska ili rodbinska ulaganja, makar i 1 posto budu počela vraćati.

Nije problem toliko ni u razmaženosti, koliko u samoj bahatosti koja proizlazi iz te iste razmaženosti i “Luka I Borna” obrascu, kojeg su Bolesna Braća tako lijepo spjevala, a istovremeno i u nevjerojatnom umnom zastranjenju i samozavaravanju, gdje se ta ista razmažena djeca stasala na tuđim parama i tuđoj odgovornosti, uvjeravaju od sebe samih kako “pišaju krv i nemaju sve servirano za pladnju”.

Naravno, u zemlji Hrvata, na brdovitom Balkanu, to itekako prolazi. Pošto se dijelimo na one koji imaju a seru da nemaju…i na one koji nemaju, a seru da imaju i učinit će sve da do toga dođu, pa makar izvirivali iz dupeta onih koji imaju a seru da nemaju. To se zove lokalno regionalno “jebanje sa samim sobom dok drugi za novac to promatraju”, jer na kraju od svega ostane solo izjebana individua koja je za to solo jebanje dobila i neke pare. Ili nije.

Bogataši i poltroni.

Gdje će gladni držat svijeću sitima i još usrdno napadati druge gladne kada upere prstom na site. Tako je bilo prije pada Bastilje u Francuskoj. Tako je danas nakon pada Bastilje…u Hrvatskoj. Problem je u tome što gladni branitelji sitih neće od svog angažmana napuniti trbuh, nego i dalje biti gladni branitelji sitih…pa bilo da site brane po sastancima upravnih odbora, lokalnim smradohodnicama, ili glazbenih forumima. Mjesta postoje ionako u glavama, stvarna ili virtualna i važnost koju im ljudi daju…i siti…i gladni.

* * *

Da se vratim još malo na, sa jedne strane, euforiju što će neki bandovi promoliti noseve van granica Izjebane Naše, sa druge strane na histeriju gdje se spominju cifre od desetaka tisuća eura koje će se ulagati poput jeftinih žetona u činkvini (talijanskom Bingu), a sa treće strane na potpunu anhedoniju i zastupljenost uspavalog lokalnog demo obrasca koji na svaku promjenu gleda kao na opći potop…

Da bi neki band barem malo uspio, mora imati:

1. Dobru stvar , dobre stvari, dobar demo/promo/EP/album

2. Godine staža iza sebe, što uključuje kako glazbeno iskustvo, tako i životno iskustvo

3. Odgovornost, i radne navike, što bi ga se reklo, da znaju cijeniti stvari i da znaju kako je teško bilo što napraviti SVOJIM novcem. Vidim da je nekoliko bandova koji su potpisali za vanjske labele i spremaju jače dealove, u stvari skupina ljudi sa svim nabrojanim karakteristikama, koja se godinama kalila po raznim bandovima a uz sve to brusila životno iskustvo, jer samo takvi bandovi mogu pristupiti show biznisu sa spoznajom da je show biznis krv, znoj, trud, odricanje i muda i da treba 100 puta više uložiti energije i SVOJIH para nego sto će se većini vratiti. Zamislite neki teeny weeny bandić kojima su starci sve izfinancirali, da dodju do nekog deala, menager sredi turneju, a oni dan dva prije turneje jave da su se raspali ili izbacili nekog jer je preoteo nekom curu or samting. Pošto kod nas vlada trend maloljetnih bandova koji se ostave muzike nakon što završe fakseve (i ranije), ovo bi itekako trebalo uzeti u obzir.

4. Znati tko si, što si, što želis i objektivno do koje granice realno mislis ići…To je bitno, jer neki žele svirati u svom okrugu i malo nešto staviti na net, doći na lokalnu TV i to je to…Neki žele izdati album na domaćem jeziku i naći neku manju kuću…neki zele ići van…neki zele biti zvijezde, a neki bi htjeli (bez pokrića) jebati ali da ne uđu. Dakle, biti svjestan svojih potencijala i pokušavati sagledavati sebe unutar nekih realnih okvira. I paradigmatskih i financijskih.

5. Ravnati se prema obrascima koje su mnogi utabali prije, a ne ići grlom u jagode…pratiti popularnost srodnih bandova, pravaca, kako u svojoj sredini tako i u sredinama u koje misle plasirati svoju muziku i promovirati se (bilo studijski, koncertno ili oboje). Što manje sanjarenja a što više realnosti. Nije isto ako netko svira dobar death metal ili death core, kakvi danas masovno prolaze po kućama vani, ili ako netko svira heavy/power metal u stilu bandova 80-ih i ranih 90-ih…jer prvo ulazi u moderan trend…drugo definitivno ne. Zato za druge postoje drugačiji načini promocije (šanse da neki tradicionalni heavy ili prog ili power band potpiše za neki jači label gotovo su ravne nuli, ali zato postoje mnogi manji labeli). Trenutno je vani opet navala thrash metala…ko uhvati taj val u godinu dvije…možda malo i odškrine neka vrata prema nečemu konkretnijem… Ili jednostavno furati svoj film i slijediti neku svoju logiku i intuiciju, ali da onda ne bude razočarenja ako se to ne poklopi sa nekim trendom u bilo kojem aspektu i ne naidje na plodno tlo. Dadaisti su govorili da umjetnost postoji radi same umjetnosti, što je i moja točka i kut gledanja, ali zato očekivati nešto bilo bi suludo i nerealno.

6. Produkcija. Rijetko ko ce ko 70-ih, 80-ih i 90-ih na temelju nečijeg dema reći: “e kako ste dobri, evo vam ugovor a pare ćemo ili mi uložiti u vas ili tražite sponzore na temelju dobijenog ugovora”. Nema toga više. Ukucaj u sebe i snimi album za 5 do 20 soma eura, sa imenom iza miks pulta, imenom na coveru i sa gotovim proizvodom, trendovski isproduciranim, kucaj na vrata izdavačkih kuca, što na kraju niti ne mora biti uvjet da će te itko uzeti. Danas mogu ljudi doma čuda raditi sa zvukom, ali vani će to buđama u izdavačkim kućama sve biti “demo kategorija”, jer su im ušesa istrenirana na par studija i par producenata (sa kojima su najčesće povezani). Jebiga, danas je sve MTV DJ spika i nema tu više undergrounda koji je jos uvijek prisutan u rocku, punku, alternativnoj glazbi, punku, hard coreu itd. Metal je postao biznis i to IMO loš biznis, gdje su mediokriteti zavladali istaknuvši nebitno a prikrivši, prekrivši ili potpuno izbisavši i zanemarivsi sve bitno… Ko želi to prihvatiti ili igrati po tim pravilima, nek mu je sa srećom…trebat će mu / im…

7. Spoznaja o svemu od navedenog, da jednog dana ne bi bilo: nismo znali…pa mislili smo da je ružičasto u stvari zeleno dok je narančasto bilo u stvari crveno a crveno ružičasto…Jednom kad se krene u jednom smjeru (isto kao i u životu), teško da ima nekog velikog skretanja i povratka pa biranja drugog smjera…i pruzanja nekakvih općenitih šansi, a kamo li drugih, trećih, četvrtih šansi itd. Čovjek u sve to treba ući sa nogama na zemlji a glavom oslobođenom snova i sanjarenja, razborito i bez naivnosti. Kako Zappa jednom rece: “don`t eat yellow snow”!

***

Kada sam na VH1 glazbenom kanalu vidio spot srpskog banda Zemlja Gruva, napravljen spajanjem sekvenci kultnog subverzivnog i u bivšoj Jugoslaviji zabranjenog filma “Mlad i Zdrav Kao Ruža”, sa legendarnim Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi, osjetio sam onaj neki ushit; neki čudan plamen koji se u čovjeku pojavi kad vidi i čuje kvalitetu u kojoj se nalaze elementi nekih (ne tako) davno prohujalih vremena.

Funky, pravi bedrock funky koji priziva najljepše trenutke sedamdesetih godina, sa nadopunom novog vala na beogradski način i modernog “urbanog” zvuka, naveo me da zabezeknuto pogledam u ekran i glasno kažem: “ma nemoj me jebati!!!!! ideš!!!”.

Zvuk i ideja koja odstupa od 99 posto balkanske, a pogotovo sterilne hrvatske “funky, jazzy, sve se raspekmezi” scene, gdje sve počiva samo na formi, daleko od suštine i duše funka, kakvu je imao prije 25, 30 i više godina.

Dakle, pravi funk, bez kurčenja, prenemaganja i kozmetike. Podsjetilo me na izjavu, koju sam čisto slučajno i rendomski čuo kada sam jedno ljeto prolazio pored nekog dvorišta gdje je neka ekipa feštala a neki momak se glasno derao: “ma moderan funk moj kurac..sve neki semplovi i lupovi što jedan čovjek radi…nekad su to radili baždareni muzičari i brass orkestri”.

Nikakva kurčenja. Nikakav “senzacionalistički PR” (koji je ionako super prikazan u Med Man seriji, kada bogati gay lovator želi izjebati gay montažera iz srednje klase u PR agenciji, ovaj ga odbije a odbijeni peder isposluje da peder montažer dobije otkaz).

Nekoliko dana kasnije prešaltam na Garažu na HRT2 i zamišljeno pregledam koncert nekog “urbo/trendy” studentskog banda koji me svakom sekundom, sve više i više bacao u očaj.

Zaključak koji se nametnuo bio je kratak i jasan, nalik na Krležu: sačuvaj me boze urbanih “rege, dab, eksperimental” snobova studenata na Garaži, iz višeg razmaženog građanskog i bogatog sloja…”Če Ge Vare” looksevi, dredići, kurčići, palčići…kao “veliki reakcionari” (mojem djedi su ustaše u Lepoglavi gurale čavle pod nokte i razbijali ga danima i nije nikog odao…ovi bi nakon šamara odali i vlastite roditelje ako treba pa i guzice dali) :) ))

I svi su danas takvi “bandovi” e(g)zoterici (naravno) koji se pozivaju na “tu i sada”, “gore i dolje”…i pokušavaju shvatiti Leary-a, Castanedu, Mc Kenna-u, Ouspenskog, a pokojem u ruke zaluta i Gurdjieff.

Naravno, sve dok je roditeljskih novaca i DMT-a za mentalne projekcije, crtane filmove, zabrije i paušalno percipiranje nečega za što nedostaje kognitivni kapacitet, nema bojazni da ćemo još dugo na tv-u pratiti mlade “reakcionare” bez pokrića ;)

Iskreno, sere mi se od takvih, ne maski, nego skafandera :) Još kada kažu: “Ima nas dovoljno” hihihihihi Ne snobovi i kvazi intelektualci, nema vas dovoljno i Budnost vam je bliska jednako ko i ispijatoru špirita u pogonskom postrojenju tvornice Đuro Đaković :) Majke vam ga nadobudne pozerske :)

Enivejz, tom spoznajom šokiran do bola, gdje sam definitivno shvatio da je urbo područje postalo pederana samo takva koja jede sve što je ljudima preostalo od mozga, pa bila ona “gothique”, “mistique”, “reggaeique”, “ridikulique”, sjeo sam za stol, natočio dva prsta brlje u čokanće i razmišljao, treba li glazbenoj sceni jedna napalm bomba sa Duvallom u glavnoj ulozi gdje izriče svoju kultnu i legendarnu: “nema do mirisa napalma ujutro”, ili sceni treba jedna mala siva i zaboravljena čelija u Bloku B u zatvoru OZ-u, daleko od Smaragdnog grada, gdje bi ju svakodnevno (otpozadi) testirali Schillinger, bajkeri, crnci, hispanjolci itd.

Iako je svakom jasno da je ta ideja poput otkrivanja tople vode ili struje, jer glazba je globalno analno izsondirana već mnogo mnogo puta, od Man Parish /Male Striper gay popa / italo disca, pa do najekstremnijih glazbenih pravaca.

Čak ne vrijedi ni ono što je moj poznanik davno ustvrdio: “sve je komercijala osim death metala”.

Danas je sve komercijala, osim onoga što bi se samom komercijalom trebalo zvati (hitoidnost, melodije, ulaženje stvari u uho itd.)

Pa sam razmišljao o tome koliko je Antonella Ruggiero perfektan vokal a Matia Bazar genijalan band, skoro rame uz rame sa meni najboljim bandom na planeti – britanskim IQ-om.

***

I konačno da se netko sjeti staviti na net klasik Zorana Predina, lidera lultnog slovenskog Lačnog Franza. Klasik iz sredine 90-ih, u gipsy swing jazz maniri, jedna je od najupečatljivijih stvari ikada stvorenih na području Balkana!

Jedan od najdirektnijih tekstova koji ukazuje na svu glupost i pomoditet ljudske rase, bez suptilnosti genijalnog Arsena Dedića, kontrolirane ludosti Ramba Amadeusa, satire za mase jednog Balaševića ili kontrolirane tekstualne marginalnosti Gege, Bobe, France Blaškovića i Mancea. Predin jednostavno gazi britkim humorom na razmeđi satire i sarkazma, često prelazeći granicu cinizma (ponekad vrlo sličan humoru legendarnog ranog Zabranjenog Pušenja u Top Lista Nadrealista fazi i maniri), ali na način kao što dolikuje jednom gospodinu i intelektualcu(što Predin, kao jedan od rijetkih, i je).

http://www.youtube.com/watch?v=efWLMPUh14w

***

Čitajući fenomenalan njemački Break Out heavy metal/hard rock magazin, nabasam unutra na hvaljenje nove power metal atrakcije.

Koliko su hvalili taj Orden Ogan, mislio sam da je osmo svjetsko cudo, a ono produkcijski upicanjena osrednjost, samo što likovi rade po raznim švabskim metal koncertnim uredima, pa eto, štelice, štelice ;)

Peruanski i čileanski demo power bandovi ovo jedu za doručak…ako ćemo iskreno!

Sve je to ispeglano i dobro odsvirano ali nekako bez boje, mirisa i okusa. Treba bit na stupnju kako u lošoj demo snimci čuti potencijal, tako i u svemirskoj produkciji čuti propuste…e to je onda nivo za kritiziranje. Konstruktivno, naravno.

No, dok je fanova koji briju na kozmetiku i koji pate na upicanjene megalomanske uradke koji sadržajno ne nude ništa novo, tako dugo će Orden Ogan biti svjetska power metal atrakcija.

Znam da su sličan tretman imali svojevremeno Sinergy u časopisima (“a new dimension of power metal”), Crystal Ball (izlizani power sa tri svemirska zvuka, što je naravno 99 posto fanova, pored zapostavljenih Ayreona, Beyond Twillighta i sličnih genijalnosti, bilo mjerilo inovativnosti), pa Rawhead Rexx (Heavy Oder was? ih je kovao do zvijezda)…i svi su bili “uspješni” ravnih godinu dvije…

Ironično, recimo, da My Black Light, koji bi prije 7, 8 godina bili proglašeni power gothic sympho metal atrakcijom, poput njihovih zemljaka Vision Divine, danas imaju manje fanova na domenama od srednjoškolskih lokalnih bandova…Da nisu obradili Ti Sento od meni omiljene Matie Bazar, pitaj boga jer bi se i toliko čulo za njih…Očito Massacre Rec. reklamira samo death i metalcore uzdanice (pedala u dupe Unsunu od strane Century Medie jasan je pokazatelj moderne politike metala).

***

Omega iz Mađarske slavi 50 godina postojanja – 50 godina mađarskog prog rock monolita!

Da se neki prog rock fan vrati kroz vrijeme doba kad je riječ prog označavala progresiju kroz unutrašnju ekspresiju unutar čvrstog temeljnog ritma, sa često ogromnom zastupljenošću analognih sintesajzera i električnih orgulja, kao i klavira, braseva, stringova…mislim da bi čovjek poželio zauvijek ostati u vremenima iskrene glazbene ekspresije, van kozmetike i stereotipa.

Da, postojala su vremena tamo od 60-ih pa do početka 2000-ih kada termin progresivno nije označavao 25000 nota u sekundi i sječenje 23/8 ritma 17/4-im unutar jedne dobe i tako 174 puta u tri minute… Ne, prije je prog označavao progresivnu atmosferu koju su stvarali talentirani i prosvirani muzičari. Danas označava pretežno umobolni generator za fanove negdje na pola puta između Terminatora i C3PO-a.

Preslušavajući Omegino remek djelo “XI”, koje se može svrstati uz sam bok sa remek djelima poput “Under Wraps” od Jethro Tulla ili pak “Tommy-a” od The Who, teško da se mogu oduprijeti utiscima da je faza genbijalne predanosti eufoniji trajno završila? No, je li stvarno završila?

Nije, band i dalje gazi a panoptikum postaje sve jača i jača stvarnost. Opipljiva gotovo kao i riffovi, ritmovi i melodije jednog od najustrajnijih bandova današnjice.

***

Omega je i naziv novonastalog death metal banda iz Amerike (od bivšeg člana Aborteda) , koji najavljuje debut album tokom 2013.

I osim što su uzeli naziv svjetski poznatog rock banda, uzeli su i logo (znak omege umjesto slova O) od iste, mađarske, Omege.

Odoh na facebook profil od novonastalog banda, i osim što vidim da su

već zdušno počeli brojati vjuove i lajkove po stranici

(inače karakteristika mlađe teeny weeny generacije), primijetim i dosta testosteronskih fraza. Ostalo je samo da iznesem iznesem činjenicu: “Omega je ime svjetski poznatog mađarskog progresivnog rock banda, koji postoji od 1962. godine do danas”. I uskoro stigne odgovor od samoga banda: “mi nismo gay!”

Hm… I sad ostenem ja u nedoumici…

Što je lik mislio pod onim: “mi nismo gay!”???????

Jel odgovarao na nešto što ga nitko nije pitao?

Da li ima neke nedoumice u vezi vlastite seksualnosti pa mu podsvjest odgovara, iako nitko nije postavio nikakvo pitanje u vezi seksualne orjentacije?

Ili smatra da je izvorna Omega, band sa 50 godina staža (dakle iz vremena dok su se mlađahnom članu novokomponovane Omege starci još igrali sa lopaticama u pijesku) u stvari gay band?

Ili da je sam progresivni rock ga o glazba gay?

Ili je lik jednostavno neizrecivo glup?

Nešto od toga sigurno je.

Osobno, odgovori koji idu u razinu “gay/true” karakteristični su za primitivni testosteronski mentalitet uskračen za osnove pameti i rezoniranja.

Takav odgovor mogao sam dobiti od barem 50 posto domaćih bandova, što bi meni bilo i razumljivo, obzirom na stanje svijesti u zemlji, ali, eto…ima toga svugdje.

Ostaje činjenica da manjak pameti uzrokuje i manjak kreativnosti pri odabiru imena…pa imamo doom metal band Colosseum ( na stranu sad jel ima dva ss, dva ll, ili dva ss i ll), pa imamo skins kantautoricu po imenu Saga…Samo se čeka power metal band The Beatles, stoner rock band The Rolling Stones, progresivni djent metal po imenu Yes ili trance techno trojac imenom Emerson, Lake and Palmer.

Mislim, tko je još vidio imati originalno ime?!

Ovako barem mogu reći da je ime poznato…ako već nisu oni sami.

A možda se uvede i neki novi trend uzimanja imena poznatih bandova.

Ako je tako, ja bi rezervirao Dream Theater.

Morat ću na ovo još kontemplirati – uz neki dobar progresivni rock.

Navjerojatnije uz Omegu.

Originalnu.

***

Kao što u životu sportskog novinara postoje trenuci za pamćenje, tako postoje definitivno i u životu glazbenog novinara, pa bio on i skroman amater poput mene. Trenuci poput ispijanja piva sa Lecterom (ex-Cradle Of Filth), grljenja Jordana Rudessa, rukovanja sa prepotentnim Hansijem, govorenja Anneke van Girsbergen da je anđeo, gledanja Chucha Shuldinera (Chuck Shuldiner – individualan kroz obrasce!) na pet metara…trenuci su koji se čovjeku urežu u pamćenje. Beskonačne i neraskidive uspomene, poput vječitih razglednica gdje smo sve bili i što smo sve prošli.

***

Pa uspoređujem zadnji album Amorphisa “The Beginning Of Times” sa “Samsarom” od To Die For i zaključujem da su albumi “tu negdje” po genijalnosti, iskrenosti i nepodilaženju mediokritetima i modernim trendovsim metal strujanjima. Dokaz da finska scena ne počiva samo na simfo metal bandovima koji se nepravedno nazivaju “finski metal” (pošto su većinu tih elemenata imali autori koji sa Finskom nemaju nikakve veze – Luca Turilli i Myro, Kamelot, Within Temptation, Epica, Edenbridge, Vision Of Atlantis, Serenity…). Ne ulazim sada u mediokritetska izdrkavanja čiije simfonije su izlizanije jer tu finska i austrijska “simfonique/gotique/scoreique/jameshornerwannabeique” scena nekako korespodentne.

Neću ulaziti niti u operu i analizu sterilnih i isforsiranih napalmrekordsovskih vokala, tehnicki dotjeranih, bez trunke emocije i inovativnosti u sebi…

Iaonako će kozmetika kratko trajati a klasici vječno. Šteta što to malo ljudi shvača.

* * *

I na kraju svega, pustim si ja najvećeg genijalca sa ovih prostora, vokalnog maga i jedinog vokala koji je mogao nositi genijalne aranžmane genijalnog klavijaturiste i skladatelja Kornelija Kovaća.

Mi smo se kao klinci znali zajebavati: “Deste pičke? Ide Zdravko Čolić”, pošto mi je u vrijeme ime Zdravka Čolića bilo u sjećanju jedino sa vinila moje majke, gdje je onako, tugaljiv i pičkobareći, u hulioiglesovskom stilu, bacao sentiše po fotografijama albuma.

No, u 35-oj, godini vječite potrage i pomirenju u sebi mnogih paradigmi, čovjek se opet susretne sa nekim uspomenama iz djetinjstva, za koje vidi da su bile itekakav temelj za njegov glazbeni ukus u godinama koje slijede kroz život. Bio to Vajta, bio to Zdravko Čolić, bio to Ivo Patiera…uvijek ostaje ona nostalgična komponenta koja se provlaći esencijalno, poput sitne niti, gradeći i spajajući sve ostale glazbene tripove i izlete koji nas čekaju u životu

Dalibor Mladenović (29.I. 2013.)

*
*
*
*
*

Metal scena u Hrvata pt.III

Ovo je posljednji dio ogromne trodjelne sage u kojoj opisujem metal scenu u Hrvata. Uzmite nekoliko sati vremena da pazljivo
proučite cijeli tekst i kronologiju kroz koju razmotavam enormno klupko jedne sinergije, jednog egregora bez kojega bi slika svijeta bila potpuno drugačija od postojeće. Kruna mog spisateljstva konačno je dosegnuta. Dio treći:

Dalibor Mladenović (23.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Metal scena u Hrvata pt.II

U prošlom tekstu detaljno sam opisao metal scenu u Hrvata. Najjaci tekst i najopsirniji koji sam ikada napisao, na temelju dugogodisnjeg proučavanja metal scene u Hrvata i utjecaja hrvatske metal scene na svjetsku metal scenu. Slijedi nastavak:

Dalibor Mladenović (23.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Metal scena u Hrvata

Dalibor Mladenović (23.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Sisa sa stilom prava je sisa!

Ono što se danas u zadojenom kvazi religioznom društvu smatra nekom vrstom suptilnog tabua, prije 30 i 40 godina smatralo se najnormalnijim promicanjem kulture tijela, tako da je pokazivanje sisa u medijima bila sasvim regularna stvar, koju su vodeće strukture, odrastale na Hegelu i Marxovim “Kapitalima”, toplo pozdravljale, čak nekoliko godina prije Woodstocka i razmažene američke acid generacije koja je pomicala granice ljubavi i transhumanizma, pokazujući te iste sise, samo provućene kroz melting pot filter sjevernog američkog kontinenta.

Ko klinci, imali smo prilike na tadašnjem domačem terenu promatrati tri razgolićene filmske dive, koje danas volim nazivati “prvom, drugom i trećom Sisom Jugoslavije”. Prva je bila, naravno, nezaobilazna Mira Furlan, koja je čak u povjesno edukativnom “Vućjaku” malo malo pokazala obline i mamila uzdahe od Vardara pa do Triglava. Druga je sisa bila Neda Arnerić a treća, neprežaljena i prerano otišla, legendarna Sonja Savić.

Kada su te tri dive pokazale sise, tresla se cijela tadašnja država. Kada je tamo negdje 90-te došlo do iznenadnog skidanja sisa sa malih i velikih ekrana, uz tu i tamo po koji izuzetak, pretežno sa istočnih dijelova bivše države i tu i tamo sjeverozapadnih, uz nerijetke cenzure pa čak i stigmatizacije glumica koje bi se “usudile” pokazati atribute, došlo je do povišenja testosterona kod populacije koja je naučila barem jednom na dan vidjeti sise na malom ekranu a barem jednom na tjedan na velikom ekranu. Od Mire Furlan ili neke ciganke u “Domu Za Vješanje”, sasvim nebitno. Što više novih sisa (kao danas glupih misica i voditeljica i kojekakvih javnih zena i zenica, kojima bi bilo bolje da pokazuju sise, pa čak i mufove, a zatvaraju usta), to više tema za ispražnjavanje primarne čovjekove energije…da ne bi morao, ne znam, šutati loptu u gol po cijele dane ili u najgoru ruku posezati za oružjem.

Ono što je prije bila najprihvačenija stvar, danas je kvazimoralna paradigma koja se provlaći kroz kojekakve “crvene tepihe”, “dvadesetcetrisatnice” te ostale trač rubrike, negdje na tromeđi kvazi skandala, morala i čodoređa i izdresiranog ljudskog licemjerja i nategnutog biheviorizma (u prijevodu: bihevoizm-a ilitiga “BIH ga EVO stavio negdje IZMeđu, ali jebi ga, zakon je zakon i/a skandal je skandal”.

Zamislimo klasičnu situaciju iz dosadne tv reklame o kojoj nema Ane Saso već gomile šupljoglavki odrastale na imageu Pamele Anderson i Bafi Ubojice Vampira. Situacija: u reklami “fotokopirka ne može proraditi pored njene neoprane kose tim i tim šamponom”…dolazi majstor i skine joj grudnjak u jednom potezu. Ona, konačno obnažena, shvati kako si je cijelo vrijeme kosu prala pogrešnim šamponom. To su te sitne cake koje PR strucnjaci još nisu prokljuvali.

Evo, ja im dam zabadava ideju!

Ili voditeljica popularnih trač vijesti. Dok priča o skandalu slučajnog ispadanja sise neke selebuše, sama raširi noge, ne u stilu Šeron Stone, nego više u stilu Tereze Orlovske i vjerno govorom ruku i tijela uvjeri gledatelje u suštinu vijesti.

Ne mislim na one šiparice na domačoj televiziji koje su “skandalozno” pokazivale sise da bi privukle pažnju na sebe; ili na one navijačice. Ne, jednostavno ležerno i sa stilom. Kao nekad.

Daleko, opet kažem, od onog ruskog modela skidanja voditeljice koju su naši pokupili i najavili poput kamenovanja Marije Magdalene. Pa je i to propalo. Ne. Jednostavno pokazivanje sisa kao da je to, što i je, najnormalnija stvar na svijetu…bez zamišljene šipke pod zamišljenom pizdom ili zamišljene kite pored ustiju “skandalozne” šiparice.

Smatram da je pokazivanje sisa sa stilom na velikim i malim ekranima najbolja stvar koja se desila od izuma braće Limijer, van izazivanja bilo kakovih plitkih kontroverzi.

Samo suština. Glumica. Pjevačica. Starleta. Njena sisa. Te njena druga sisa.

Ako je moglo Atomsko Sklonište u spotu naći zanosnu plavušu da pokazuje sise; ako je to moglo uraditi i Bijelo Dugme…I to ležerno i najnormalnije, kao da se u dučanu kupuje kruh…Pa u čemu je onda kvaka?

Jel smo mi to uznapredovali u “moralnom” i “čudorednom” (bez)smislu u moralno osakaćenoj naciji?

Ili smo nazadovali u svakom drugom smislu?

I dok će detektivi sa redkarpeta istraživati misteriozne slučajeve kontroverznih sisa i polovina bradavica koje kao slučajno ispadnu nekoj glazbenoj ili filmskoj divi (koja se valjda naslušala i nagledala Grejs Đons u djetinjstvu ili mlađim danima), nama cijepljenima protiv fešn influence ostaje samo gledanje i maštanje o dobrim starim sisama, pa bile one vintage, retro ili post modern.

Na kraju svega…sisa sa stilom prava je sisa – od Aljaske do Lastova, od Islanda do Visa…

Dalibor Mladenović (22.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Ja mutti, ih bin ajne gotik zupasta!

Pamtim to ko da je bilo danas, kad je katolička crkva intervenirala i kada je koncert Merilina Mensona bio otkazan. Moj poznaik Baroje tada je napisao genijalnu pjesmicu, po uzoru na tekst iz himne:

“Meriline, poslaniče Vraga,
Đavlu ti i tvoja muzika,
Zbog nje naša djeca draga,
Zaboravljaju nježnosti svećenika.

U svom paklu djecu nam ne peci,
Meriline, poslaniće Vraga,
Crkva znade pravi pristup djeci,
Svećenik im priđe nježno…straga”

No ipak je Merilin u svim tim kontroverzama ostao pobjednik i visokointeligenta moralna komponenta koja se bacanjem lažnoga morala pred svinje sprda sa tim istim svinjama. Ali malo je takvih. Elis Kuper, Ozi Osborn, Bleki Lovles…I merilin Menson.

U to vrijeme, tim povodom, najpoznatiji i najpametniji hrvatski kolumnist Boris Dežulović napisao je: “niti je svaki klaun sa okrenutim križem vražji, niti je svaki svećenik sa pravilnim križem božji čovjek”. Naravno, Merilin je daleko od klauna; ali ako treba uzeti ulogu klauna na sebe, to će bez problema učiniti.

Još je jedna paradigma koju je Boris secirao kao znanstvenici lažni leš aljiejena grejisa kod Rozvela 47-me: “Ponasanje Merilina Mensona, 30 godina nakon Morisonovog drkanja po stejđu i 25 godina od rezanja Sida Višusa po drugom stejđu, mjože uznemiriti jedino zabite mormonske zajednice po planinama Utaha; i naravno – Hrvate!”

Meriline Mensone, svaka ti dala! Jedan si od rijetkih koji uspješno paradiraju sa načelom kako je i negativan PR – uspješan PR.

Naravno, “gossip” izdrkavanja kako Merilin više nema ćunu i sl. ostala su žutoštamparaska baljezganja poput onih da Lejdi gaga ima ćunu ili da je Mortiis operirao ušesa i živi u kolibi na drvu (što opovrgavam činjenicom da sam sa čovjekom razgovarao oči u oči i da sliči sa svojim normalnim ušima Geri Oldmanu i smije se na samu pomisao kako bi netko mogao doći na ideju o ušima i kolibi na drvu).

Eh sad…kada se fakerstvo izazivanja “kontroverzi” spusti i do naše vukojebine, sa nositeljima koji u jednu ruku pokušavaju kopirati Merilina a u drugu ruku biti popularni poput Lejdi gage, dok u treću izgledaju ružnije od Mortisa sa maskom i pričom o operiranim ušima i kolibi na drvu, čovjek se mora jednostavno nasmijati na pokušaj pomodarstva tamo gdje je već i ava karabatična percepcija postala kontroverzna poput pizde porođajne krave pred očima iskusnog veterinara.

Umjesto kontroverze i bajkama o “uzbunjivanju majčice crkve kontroverzama na granici incesta i banalnog neukusa” koje šire djeca po forumima, tako dobivamo samo dobar humor i hrpu dobrog starog teeny weeny snobizma.

Dok se nekad snobizam mogao vidjeti samo po dječjim emisijama i emisijama o razmaženoj djeci bogatih roditelja, danas je snobizam evidentan, štaviše, čak mandatoran u svim porama modernog medijskog prostora.

Moderna hrvatska rock i “heavy” rock metal scena puca novim imenima kojima su nazivnici – višak testosterona, manjak talenta, ogromne (gotovo bolesne) ambicije, attention freakstvo, obrtnički mentalitet, P(ower)R(angers)sindrom mazanja očiju sebi i drugima – svedeni pod zajednički nazivnik: novo doba balkanskog glazbenog ništavila.

Takva nova imena daju se vidjeti po televiziji, samodopadna i goropadna, u dubokom samosaznanju da iza njih u svakom trenu i na svakom mjestu stoji uloženi kapital nekog drugog, spreman nahraniti nečiji mali ego i potrošen baš poput nečijeg malog ega, ubrzo pasti u zaborav.

I smiju se sa ekrana proračunate balave face, djeca biznismenčića uvjerena u svoj “uspjeh” i okolo samoservirana kao “formula uspjeha” u zemlji gdje je ta formula možda koristila njihovim roditeljima. Njima…osim felatia neke obožavateljke u parku nakon snimanja nekog “kontroverznog” spota, teško.

I tako u paketu, obično na televiziji gledamo tandeme, od kojih je jedan sramežljiv i na prvi pogled pomalo tupast, a drugi pravi tatin sin, mali “biznismenčić” kojega je otac poučio dvije stvari: 1. nemoj jebat nikog / budi iznad svih i 2. i negativan PR je dobar PR.

Pohvalan stav, samo za jedno drugo vrijeme. U vrijeme mazanja očiju po internetu i menađera, od kojih jedni ulože sav svoj trud ne bi li band izgurali u dvije minute između neke ocvale rock “zvijezde” i neke uštogljene fussion “jazz na generičan Cro način” malo ali stabilno viđene pojave, a drugi razmišljaju da se što prije vrate poslovima kojima su se prije bavili, poput utjerivača dugova i sl., teško da će se 1000 novovalnih “one hit wonder” drkaroša izboriti za prestiž na sceni koja ionako prestiža nije nikad vidjela.

Rokerčići, fakerčići, gotičarćići ionako će ako im plan ne uspije, otići tražiti pažnju na drugim mjestima. Jednom će ju valjda i dobiti, no do onda će vjerojatno iz dupeta doći u mozak da bez drugog zakona termodinamike ništa ne prolazi, i da je toplina ulaska u tijelo jednaka toplini izlaska iz tijela a energija uložena u nešto uvijek jednaka energiji koja iz nečega izlazi. Vlastita energija uložena u kurčenje tuđim novcem, na kraju će ostati vlastita energija uložena u kurčenje tuđim novcem i jedino što će na kraju ostati je kurčenje. Na kraju ni to.

Rijetko se ta energija uhvati na nešto osim za ono u što je uložena – u kurčenje. Najčešće bezpovratno ode. U kurčenje.
Zato, ne hranite trollove na glazbenoj sceni koji su na njoj “samo zbog para”, jer zbog para mogu zasukati rukave pa ići svirati po svadbama. Nisu oni ovdje samo zbog para. Oni su ovdje zbog pravljenja budala iz vas, a na vama je koliko ćete taj pattern hraniti.

Čak ni kada ih angažirana djeca po internet domenama hvale i izmišljaju davno prožvakane kontroverze koje će ionako popušiti u određenom postotku mladi plitki “urbo/turbo” folk balkanci i pokoja gotik / alter djeveruša.

Čak ni kada ih kvazi metal / wannabe gothic domene pokušavaju kovati u nekakve zvijezde, od kojih su udaljeni kao 90 posto “gotique” populacije od nesnobovskog obrasca ili najčešće od IQ-a koji prelazi brojku 50.

Čak ni kada im se loši menageri i još lošiji organizatori koncerata pokušavaju ugurati u dupe, nakon što su konačno uspjeli “menađerski” uvjeriti sebe kako je “težnja prema europskom obrascu” i uspjehu, uvjetovana upravo “težnjom premalicemjernom hvaljenju nečega po ćemu se do jučer inkognito pljuvalo”.

Čak i onda – da. Jer na kraju sve dolazi pod jedan zajednički nazivnik – kurčenje bez pokrića.

A koliko je sve to trajno i stabilno, obavno je svak pametan naučio iz bezvremenskih stihova:

“Tad sam bio mali i jos sasvim mladak,
Zivio sam ja na selo, malo pjeske od grada
I bio sam, ono sto se kaze, pjesak djak
Lak mi je bio svaki zadatak

U skolu sam im’o ja petice sve
U skolu sam im’o ja petice sve
Samo iz vladanja bogami ne!

U to vrijeme bese popularan Halid Invalid Hari,
Bijase pjev’o neki’ vrlo popularni’ stvari
Stara mi obeca ic’ na njegov koncert
Ako iz vladanja zasluzim pet

Smesta sam prest’o cackat uho-grlo-nos,
Da zajebavam ucitelje i u skolu hodam bos
Prije i posle jela poceo sam ruke prati
A bez da me na to opominje maaatiiiiii…

I bogami nalepise plakate po selu
Lijepo Halid Invalid Hari u zlatnom odijelu
A ispod je pis’o bijeli sitan tekst
“U nedjelju, u mjesnu, pocetak u sest!
Ulaz je dinara 42, djeca i vojnici pola od toga!”
Aman – cest usklik u sevdalinkama…

Da bi majka obecanje ispunila sinu,
Tog smo jutra ranije namirili zivinu
Poveli smo i Mehovu stariju cerku,
A starome presuli sarmu u najmanju serpu
Kamenko je rek’o bice kisni dan,
Svratili smo kod strika i pozajmili kisobran …
Amaaan – cest usklik u sevdalinkama…

Kupili smo karte i seli u drugi red,
Stara je zapalila cigar, a mi jeli sladoled
A onda je na daske koje zivot znace,
Izasla neka fukara i pocela da skace:
Drka drka djon drka drka djon
Drka drka djon drka drka djon …
Raja je pocela da se pali i zhari …
Raja je pocela da se pali i zhari (aplauz…)
Jer to je bio glavom i bradom Halid Invalid Hari !

Ja sam se njemu obradov’o jako,
I pitao: Majko, ocu l’ i ja ovako?
A majka me u glavu kisobranom osine
I ljutito viknu: ‘Oces kurac, sine… (pssss…)

Halid Invalid, prijatelju stari,
Pit’o bi te neki’ privatnije stvari
Ja sam ti ove alternative sit,
I htio bih da napravim jedan pravi hit,
Za staru majku, surnjaju i snaju
– da pjevaju me svi u mome zavicaju
Da i mene ko i tebe raja vazda trazi
Kurve na plazi i vojnici na strazi.
I da za mnom vicu on pravi nas je babo,
I da za mnom vicu AMADEUS RAMBO,
I da za mnom vicu on pravi nas je babo,
AMADEUUUS RAMBOOOO !

Da zaradim i ja sto pe’s ‘iljada svajcaraca,
Da kupim sebi raznih dzirlo kuraca-palaca,
Za staru majku zube od crnca
da lakse moze orase da krca

“Pa Rambo jebote sto mi se odma’ nisi javio!
Ja bi’ ti vala dzaba jedan hit napravio,
Ti si interpretator zgodan i vrijedan,
Evo ti hit ‘jedan kroz jedan’
“Volio bih da te ne volim
Volio bi’ a mozda i ne bi!
Volio bih da te ne volim
Volio bi’ a mozda i ne biiiiii…”

– Rambo Amadeus – “Hari Invalid Hari”

Rezime: možda seoski dječak ponekad i prestigne svog idola Harija Invalida Harija, ali Hari Invalid hari uvijek će biti Hari Invalid Hari – invalid i idol seoskoga dječaka.

Dalibor Mladenović (21.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Njemački Break Out magazine, hvala ti za sve!!!

Kad sam kao mlad bauštelac i kasnije kao relativno mlad bauštelac otišao na rad u Njemačku, kupovina magazina, CD-a, čitanje i slušanje, te oslanjanje na novinarske autoritete iz ogromne dojče nacije bili su mi jedina razbirbriga koja se ispreplitala sa satima rada i “jačanja karaktera”. Jest da se nisam baš isčeličio, umjesto njemačkog još bolje istesao engleski, a doma se vratio među kolege novinare više u toku i više upućen u stanje na svjetskoj metal sceni od bilo koga kod kuće.

“Ti kao da si sve magazine pročitao i sve promo cd-ove iz magazina preslušao u slobodno vrijeme na wc-u”, rekao mi je jedan prijatelj, kada sam se vratio doma oboružan novim naslovima i inspiriran mnogim pročitanim tekstovima. Jest da su bili pročitani na njemačkom kojega jako malo razumijem, ali ako me to malo ponukalo i inspiriralo, onda znači ili da sam ja lud, ili da su njemački magazini turbo kvalitetni. Vjerojatno i jedno i
drugo.

Naime, kada čovjek otvori mađarski Metal Hammer, teško da će išta shvatiti, jer prvo treba prisiliti sebe da ne popusti salvi smijeha kada shvati rudimentarno pitanje da je jezik nešto najuniverzalnije i najsmješnije što postoji na planeti, kao i da vokal – enekeš, bubanj – doboš, bas – bogoš, gitara – gitarok i klavijature – klavijaturok, stvarno znače ono što znače.

Melodic Journey, Break Out, Heavy Oder Was?, Ablaze, Legacy, Sonic Seducer, Rock Hard, Metal Hammer, samo su neki od magazina koji gaze njemačkom svakodnevicom i iz godine u godinu opravdavaju svoj kvalitetni rejiting.

Novi Break Out koji sam od brata dobio na poklon, kada se vraćao iz Njemačke, samo je opravdao ono što sam oduvijek znao, doduše prateći reducirana izdanja po netu (svih magazina, kompulzivno repulzivan da se pretplatim na ijednog od njih “da drugi ne bi bili zakinuti”; a za sve ipak nemam para :) ), a to je da glazbeni žurnalizam u europi ne posustaje i uvijek ima svoju vjernu publiku,
naučenu pratiti svojevrsne autoritete glazbene kritike, van pomišnjanja da se oslanjaju na 90 posto novokomponovanih fanova koji preko noči otvaraju polupismene domene i komentiraju sa polu ili potpuno nekompetentnim stavovima.

Drugim riječima, Njemci i Europljani ne puše đirlo izdrk generaciju a još se manje oslanjaju na nju.

Jer vani se cijeni rad. Kali se godinama u fanzinu,
traži sponzore, opravdavaj svoj talenat iz mjeseca u mjesec i možda ćeš, tamo za godinu, dvije, tri moći uz teške napore i veliki entuzijazam, pokrenuti magazin, kojim ćeš uz daljnji rad, trud i muku iz broja u broj opravdavati svoju kompetenciju i svoje iskustvo.

TAKO SE TO RADI!!!!!!!!!

Ne radi se mazanjem očiju da tri gotičarke otvore domenu i istom šprancom recenziraju sva izdanja koja im dođu pod ruku, ili mladi nadobudni “tru mada faka blek det kor” fakeri koji izdanja i bandove klasificiraju po “većem šusu”. Kao ni oni koji bi pare a ulažu premalo truda i generički pristupaju cijeloj stvari, kakvih je bilo na ovim prostorima. Pošto je u Hrvatskoj rock i metal glazbeni žurnalizam mrtav od 2002. godine (kada je
United Forces pokazivao još zadnje znakove života),
naravno da se sve ono što je i dalje podržavalo umirući žurnalizam preselilo u druge medije (radio, internet, televizija), ali samo kroz određeno vrijeme pokazalo da su sa sobom u nove medije ponijeli više onih elemenata koji su glazbeni žurnalizam uništili, nego onih elemenata koji su ga mogli spasiti i reanimirati.

Naravno, sve se to dešavalo nesvjesno, jer mi smo
nesvjesna nacija koja tri puta nešto uradi prije nego promisli; umjesto obratno.

Danas kad čovjek otvori slovenski Rock Vibe, tamo iz sredine 90-ih, pa domaće fanzine od kojih je Heavy Metal bio daleko najpismeniji i najjači i najpoučniji u svakom slučaju, pa srpski Ćao Heavy Metal i Hard Rock te mnoge ostale magazine i fanzine…vidi tu očitu regresiju koja se s vremenom očitovala do dana današnjeg. Jer ti su
fanzini i magazini imali dušu. Danas rijetko koja internet domena i portal imaju dušu…pa čak ni blogovi od kojih bi čovjek tako nešto očekivaio. Ništa. Nula. Nijente…Sve utopljeno u moru duševnog sivila, perceptivnog ništavila i kvazi kompetencije.

Đirlo vremena. Iz đirlo kurčevog sjemena.

Zato, dragi Break Out magazine, dao si mi vjeru u glazbeni žurnalizam – na HARDVERSKOM PAPIRU – i vjeru u skoro rušenje svog infantilizma sa kiki riki internet domena. Ganuo si me i naveo da skoro pustim suzu, u nostalgičnom zanosu i želji da se danas sutra ugledamo u principe nacije koja je dala Gutenberga i prvi štampači stroj, Schopenhauera, Nietzschea, Hegela, Bauhaus art i umjetnost i trud baziran na marljivosti mrava i disciplini divova.

Razmislimo o tome!

Dalibor Mladenović (8.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Demo scena vs. estrada (olitiga balkanizacija epistemologije, estradizacija Balkana i infantilnost demo underground scene)

Gdje ima scene,tamo treba postajati i publike. Gdje ima publike, tamo treba postojati i scena. 90 posto ljudi na demo sceni nemaju svoju publiku. Imaju demo bandovi koji su ulozili sve pare, znanje i iskustvo u jedan singl i video i “one hit listenere” koji ih zaborave prije nego li uspiju dogurati do 30 ljudi po koncertu. Potpuno ista slika vlada preko 17 godina u demo kanalizaciji, gdje tu i tamo neko pljune u kanalizaciju, tek toliko da vidi hoće li mu pljuvačka ostati plivati po površini. E ta površina je vrh domaće demo scene a pljuvačka nagrada autorima koji pokušavaju dati svoj doprinos glazbenom izričaju na ovim prostorima. Stalna i odgojena, kao i školovana publika kod nas je rijetkost. Ako i postoji, stiče se godinama i kroz sve psihološke faze razvoja nekog autora/umjetnika/banda. Svoju publiku imaju Arsen Dedić, Zdravko Čolić, Zoran Predin, Đorđe Balašević, Kemal Monteno, bez da televizija ili mediji općenito nešto posebno izreklamiraju njihove uratke. Druge mediji pumpaju i pumpaju pa se isto tako napumpava i publika koja je napumpana toliko dugo dok traje pompa oko napumpanosti samoga autora.

Ta relacija je krajnje čudna i većinski se zadržava samo na prostorima Hrvatske, Bosne, dijela Slovenije, dijela Srbije, Crne Gore i dijela Makedonije. Dijelovi navedenih država njeguju još onu staru spontanu nit još od druge polovice 60-ih pa preko 70-ih do sredine 80-ih godina, gdje pratiš ono što ti je dobro i njeguješ to što ti je dobro jer ti nešto znači u životu. No pošto danas ljudima malo toga nešto znači u životu, van pumpanja ego obrasca i hedonizma te željom za brzom i lakom zabavom, pšrenesenu sliku toga imamo i na estradnoj i na poluestradnoj (rock) sceni i na “underground” demo sceni.

Kada se scena ogoli ko naranča, ostaju:

-Licemjerje

-Zadrtost

-Podmetanja

-Podmuklost

-Želja da susjedu crkne krava, pokvari se traktor, izgori imanje i propadne band.

To su karakteristike domaće scene. Većinski.

Balkanski mentalitet koji se kroz politiku i religiju očitovao kroz velove prohujalih stoljeća, zadnjih 70-tak godina kroz glazbu je počeo ispoljavati upravo one “vrijednosti” koje su krasile i još krase kompletan regresivan pattern koji nas drži mentalno prikovane na ovom malom poluotočiću zvanom brdoviti Balkan.

Na ovim prostorima oduvijek je bilo glazbenika koji su krenuli od nule, svojim talentom prokrčili put do nekih početaka slave i…stali. Štaviše, stali, vratili se natrag odakle su krenuli, misleći da su još uvijek na poziciji na kojoj su stali i sa koje su pali brže nego onaj lik što je nedavno ušao u Ginesovu knjigu rekorda, skočivši sa par desetaka hiljada metara…i sletio na zemlju.

Uvijek mi je bio fascinantan taj pattern, bilo da se radilo o ljudima koji su došli van i vratili se brže nego su otišli, bilo da su bili zapaženi od strane nekih svjetkih rock atrakcija, koje su odbijali riječima: “pa ko su oni da ja dođem medju njih?! pa ja sam Zele…ovaj…Šele…ovaj…Žele!”…nazovimo ga bilo kako.

To je ona paradigma koju sam opisao u vicu o Muji i Majklu Đeksonu u jednom od prošlih članaka. Nije bitan ishod…bitno je kurčenje. Nije bitno cijene li te u svijetu. Bitno je da susjedu pokažeš da imaš veći kurac, bolju pičku za jebanje, veći traktor i jedno dva ara zemlje viška…tek toliko da oko nje digneš bodljikavu žicu.

Recimo, poput mentalne žice oko prostora bivše Juge, gdje ruralni mentalni sklop sa nijansama pasivno agresivne ili agresivno pasivne psihopatije (preciznije: sociopatije) vlada ovdje od davnina; od careva, kraljeva, kljazova i knezova, voždova, volođa, lordova, grofova i vladivođa…Sve je to isti kurac u virusi koji se širi mentalno duhovno kognitivnim putem i kroz te kanale prijeti da svijetu pokaže novu sintagmu: “uspjehoretrogradnost”.

Ta “uspjehoretrogradnost” je paničan strah balkanskog čovjeka prema bilo kakvoj vrsti samopotvrde a da ona ne proizlazi iz najnižih poriva, hedonizma i ispoljavanja najnižih nagona. Dakle, nebitno je jer se ovdje radi o “Ibro Dirci koji harmoniku svira na ćaršiji”, ciganu trubaču koji svira “Srbijanće” u raspomamljenim svatovima, gothic rock klavijaturisti koji na synthu razbija tamne korale ili death metal bubnjaru koji smatra da uz svu nedeathmetalnu muziku u paketu mora dolaziti i dildo. Ruralni mentalni sklop ne bira “veru i naciju”, ne bira količinu umjetničkog integriteta, ne bira glazbene žanrove…bira samo nedostatak percepcije i osnovnih rezona. Plus, naravno, duboku ukorijenjenu težnju da se iz svake pite kad tad napravi govno a i svakog vida umjetnosti obrtničko generičko smeće. Tek tad, ali samo tad…dobit će se forma koja će zadovoljiti prosjećnog glazbenog konzumatora sa prostora ex-Juge (a i šire), jer takvom konzumatoru nije bitno jer nešto “diridiriride”, “fiju miju miju ciju” ili “đ đ đ đ prl prl prl vau vau vau” i da li netko pjeva turbo folk “Zbog tebe sam sekao vene dok gledao sam druge žene” ili death metalni kanibal korpsovski “Kurvo, pička li ti materina, pojebat ću te sa slomljenom čašom”…pošto se na prvo danas bez problema izmiksa death metal pozadina a na drugo turbo folk pozadina…Taman negdje na pola puta do Pere Deformere (koji je jedina pozitivna stavka u tome).

Razlika između estradne drkaone i urbo drkaone je ravna nuli. Razlika između etabiližiranih imena domačeg rocka i demo rocka, jednaka je nuli. Razlika između mentalnog sklopa između tih “struktura” jednaka je nuli.

Razlika u pristupu gdje nitko ne jebe nikog a svi jedni druge tapšaju po ramenu i “žele im uspjeh” (čitaj: sa se susjedu pokvari traktor i crkne krava)između estrade, urbo estrade i underground demo scene, ravna je nuli.
Dakle, u zadnjih 50 godina na ovim prostorima nije se ništa promijenilo. Osim činjenice da je jedina konstanta u svemu ovome – nula. Ujedno i broj Balkana. Nema plus; nema minus…nema gore…nema dolje…nema pravo…nema krivo…samo…nula! Jer sa nulom ne možeš fulati kako god da okreneš. Bilo što da pomnožiš ili podijeliš sa nulom ostaje nula…ta…ogromna asimilirajuća borgovska sfera koja izjednačava bilo kakve vrijednosti i značenja i oduzima im sufiks i prefiks. Ukratko, balkanska glazbeno mentalna scena – raj za nihiliste. One bez rezona, naravno.

Ostaje pitanje, ima li pojedinaca koji su vani stvarno “uspjeli”? Ima…To su individue koje su u glavi i geografski totalno odjebale ovo područje pretakanja iz šupljeg u prazno, otišli van i postali članovi manje ili više uspješnih sastava i projekata. U tišini…bez pompe…bez kurčenja i bez ega.

Postoji kroz povijest jedna solidna ali minorna manjina inteligentnih i visoko emotivnih ljudi koji koju su kroz tekstove pokušali u magli minulih desetljeća ukazati na neke stvari, poput tragično skončalih Branka Čopića ili Antuna Branka Šimića, preko umjetnika svih profila, do samih glazbenika koji su pokašavali svom izričaju dati neku univerzalniju ekspresiju, od šansonjera do rock i cover sprd folk rock glazbenika. Ili je nagomilana patnja dovodila do bolesti ili do dizanja ruke na sebe. Zato, ako se ubrajate u tu kategoriju, osjećajte se slobodnim “izdrkati primitivnoj i priglupoj sredini u usta” i nemojte pritom biti niti suptilni ali niti kvazi direktni. Budite vi.

Iskren i decidiran po stavovima na domaćoj sceni je Siniša Vuco. Taj čovjek je sinonim iskrenosti. Radi bez beda najgoru kuruzetinu i najtvrđi metal i jedno i drugo napravi kako spada. Ne srami se sebe i uspješno ide kroz život sa balansiranim suprotnostima u sebi. E to je stupanj koji treba postići. Zbog toga je Vuco veći metalac od 99 posto demo brijača koji su si uvrtjeli u glavu kako su “underground”, “true” i posebni. I zato je Vucino Živo Blato veći metal od svih hr hard / heavy rock metal bandova. I zato Vuco može kad hoće snimiti neki underground projekt koji će otkriti mala nekolicina fanova (kao štoje je bio slućaj sa Witchcraft power metal projektom izdanim u Sloveniji sredinom 90-ih).

Volim li Vucu? Ne previše. Fascinira li me Vuco kao osoba? Ne baš. Respektiram ga kao pojavu. Ali pošto ne gledam kroz prizmu sviđanja i nesviđanja, ostajem slobodan o Vuci zaključivati skoro pa objektivno, neopterećen vlastitim ukusom i afinitetima.

Druga osoba koja je toliko jednostavna i iskrena i bezobrazno direktna i jednostavna, je Dražen Zečić. Čovjek se kroz život najeo govana i teškom mukom prokrčio put na domačoj estradi, posrčići preko posrtavljenih nogi i zlih jezika… Da ne bi ispalo da nema ljudina na narodnoj estradnoj sceni. Ima. Ljudina ima svugdje. Zečić, Grdović….malo ih je al ih ima.

Kao što svugdje ima i seljačina.

Seljačine su podjednako zastupljene i u estradnim mainstream vodama i u “underground” demo vodama.

U Hrvatskoj se svake godine priređuje hrpa demo festivala iz koje nikad ne ispliva niti jedno ime da bi “pomelo” sve pred sobom, pa zakljucujem ili da su ti festivali u kurcu, ili da su bandovi u kurcu, ili da su i jedni i drugi u kurcu ili da se nalaze u krivoj sredini, ili da su zajedno sa tim krivim podnebljem u kurcu. Nesto od toga sigurno je.

Problem sa kojim se recimo danas suočava rock, alter i metal demo scena je što ljudi na sve načine pokušavaju upakirati svoj lokalni mentalni sklop i ostale nedostatke, pa ako band nije baš svirački potkovan, onda će drugima nabacivati kako su svi osim njih “neikreni”, “melodizirani”, “nepotrebno komplicirani” dok, su naravno, samo oni “na pravome putu”. Sa druge strane, ako je band pretehnički a nema baš talenta za aranžiranjem, prije ili kasnije će početi tražiti bauka u “minimaliziranim autorima”, “prepičkastom stilu”, “neikrenosti” itd. Dakle, kako god da se okrene, uvijek “oni drugi” ispadnu “pederizirani”.

Kvazi ideologija. Bilo je i bit će je!

Upravo u tome je problem. Bilo kakav nedostatak podrške uvjetovan traženjem vlastita kurca u određenim vrstama glazbe i traženjem nedostatka tuđih kuraca u drugačijim vrstama glazbe, iz hrvatskih demo glazbenika (barem 75 posto njih) stvara iskompleksirane kvazi individue na granici komedije i apsurda.

Naravno, ne treba ni govoriti da su “muškost” i “muda” ostala u nekim drugim vremenima, dok su se pojedini bandovi i autori iz margina uzdizali ljubavlju prema onom što rade, a za to su trebala muda. Kao što i danas trebaju. samo što ih danas fali. Upravo zbog tog faktora “pederastije” koji u kalup “primanja i davanja” stavlja panjeve sa psihopatama, budale sa nenaslušanima, i isfrustrirane sa glupima. Zapamtimo: “pederizam” u glazbi uvjetovan je željom pojedinca da se puno dere a malo radi, puno projicira a malo percipira i puno traži vlastiti kurac ali zasigurno zna da drugi istima nedostaje. Pravo Konani Barbari, nema šta!

Pustimo psihologe i konotacije da je onaj pravi pederizam u stvari kod muškaraca kompenzacija nedostatka očeve ljubavi, a kod žena majčine ljubavi u djetinjstvu; i zašto se zamarati sa time kad je oko nas sve ionako puno falusnih simbola (gitara, mikrofon, bas gitara, bubnjarske palice, štanga za striptiz…) pa je nekako čudno kako svi ti silni pobornici “glazbene muškosti” najčešće sline upravo za artefaktima koji bi arhetipski kod pripadnika muškog roda mogli obilježavati latentnu pederastiju…

Zajebana je ta psihologija…u svakom slučaju.

Dakle, muda i srce sa kojima se radilo nekad danas su svima gotovo nedostižna.

Jednoj, recimo, kvazi gotik pevaljki koja je popušila kurce dvojici članova nekog kvazi gotik banda, pogledala “Tvajlajit”, pročitala Anu Rice, naštrebala 20 stranica wicca priručnika i čula da postoji “neki kul lik po imenu Alister Crouli” (koji je ionako volio šiparice jebati u svim pozama, proglašavajući ih svojim “skarletnim ženama” i davajući im “kozmičke i mistične” namjene; istina, di ćeš veću “kozmičku namjenu” kod grupika, od golog percipiranja grupika i glazbenih sponzoruša kao sredstava za natakanje na kurac?!), ne može niti primirisati perfekciji i stupnju decidiranosti kakve su gradila kultna imena poput Fields Of The Nephilim ili Siouxie And The Banshees. Zašto? Jer nema alata da to postigne. Jedini talent koji je konzistentan je talent za pušenjem kurca. Glas je tu u potpuno drugom planu. Ako ga uopće kao glasa i ima. Kvazi gotik pevaljka ovdje je samo kap u moru sličnih primjera. Mogao sam umjesto toga reči: kvazi funky pevaljka. Ili kvazi narodna pevaljka. Ili kvazi rock pevaljka. Ili kvazi pop pevaljka. Ili kvazi jazz pevaljka. Ono što sam htio istaknuti je: razlika između glazbenog skladatelja i izvođača sa dušom i oruđa bez duše je ogromna i pametnom i više nego evidentna… Pametnom…

A oruđa bez duše ionako sve rade kroz sferu felatia.

Kao što se lokalnim glazbenicima koji zagrebu van, “duša uvijek ište put natrag”; do prve lokane kafane.

Što me vraća na 90-te i podrumsku scenu jednoga maloga provincijskoga grada, gdje nekoliko lokalnih ostarjelih “zvijezda” sjedi, svatko za jednim stolom, ispred njega piva i čik izgoren do pola. Svaka “legenda” za stolom,zadubljena u misli biva prekinuta s vremena na vrijeme nekom opaskom sa susjednog stola. “Sjećaš se”, upita majstor legenda sa susjednoga stola, “kad smo svirali u Virovitici 81-ve godine?”. “naravno da se sjećam”, odgovara drugi ponosno, te nadopdaje: “bila ona gluhonijema koja je ostala s nama nakon koncerta…Ona meni enh-enh-enh…A ja njoj: sta enh enh? i paf na kurac nabijem”, na što se cijela kavana, svih osam stolova sa ukupno osam ljudi, grohotom nasmije. Slijedeći tren struja svijesti svakoga povede opet svojim tokom.

Da, to je domaća (demo) scena. Jebanje gluhe sponzoruše, koja ide gledati band koji ne čuje i kasnije glazbenicima koje nije rezonirala ide davati pičke. Podsjeća li vas ta kurva na nešto? Moglo bi joj ime biti, recimo…Estrada?!

I opet dolazimo na ono: dok vani ljudi odlaze iz malih sredina i obogaćuju svoja životna iskustva, kod nas ljudi teže tome da bilo kakvo globalno iskustvo što prije sasjeku u korjenu i (p)ostanu ono što su oduvijek zapravo i bili – lokalni paraziti; i ono čemu su oduvijek zapravo težili – lokalnom parazitluku. I ispoljavanju svog lokalnog ega.

Tek nakon toga dolaze netalentiranost i dilentantizam.

Tonac koji u 20 godina ne zna namjestiti zvuk na koncertu, udruge koje u 10 godina ne znaju organizirati normalan koncert. Glazbenici koji u 15 godina ne znaju pjesmu odsvirati bez filozofije i kompliciranja…Organizatori koji ne znaju jedan festival složiti bez pompe i bruke. Sve je to dio lokalnog mentalnog sklopa koji se širi na regionalni mentalni sklop i na kraju se dobije kratak spoj na krajevima vodiča. Kratak no svejedno dug za jedan životni vijek jednog podneblja kojemu 100 životnih vijekova neće biti dovoljno da ostvari nekakav vidljivi napredak.

Ili kako se u narodu kaže: “sam je sebi kriv sto posto, seljak bio, seljak osto!”

Ostaje još samo jedna misterija da se razbije. Kako uspjeti? Odgovor je vrlo jednostavan. Imaš talent? Pa…baš i nemam. Imaš minicu? Pa baši ne. Voliš primati i davati? Pa baš i ne. Pa onda šokiraj glupu javnost glupostima koje će ionako sama glupa javnost popušiti. Radi priglupe tekstove, pokušavaj se raditi pametan i drugačiji na način da svima pokazuješ kako si u stvari isti kao i oni ali sa razlikom što ti glupost seže smo toliko dalje da uspiješ drugima glupost i debilitet predstaviti kao nešto šokantno. Način nije bitan. Recept se ionako kuha sam od sebe. A sastojke svi imaju u sebi.

Dalibor Mladenović (8.XI.2012.)

*
*
*
*
*

Što EKV i Milan imaju sa tim?!

Taman kad pomislim da sam se u životu naslušao i nagledao svih idiotarija, kretenarija, debiliteta i ostalih čudoretardiranih stvari koje su arhetipski utkane u ovo podneblje i ovaj mentalitet, i taman kad poželim da “redcarpet/mindcoffin” obrazac već jednom jebeno isčezne barem iz vidljivog dijela medijskih prostora, naletim na vijest za koju ne znam da li bi se smijao, plakao, povraćao ili otišao na wc i ispoljio dijarejične osjećaje koji su me zaokupili prilikom čitanja “vijesti” o neslaganju zastupnice stranke (čije ime, stranke i zastupnice, da samo spomenem značilo bi da im dajem legitimitet) da se nekoj ulici u Zagrebu dodijeli ime (legendarnog) Milana Mladenovića (frontmana kultnog banda EKV), zbog toga što “EKV nikad na ovim prostorima nisu bili popularni” (istina) i “zbog narkomanske prošlosti članova banda” (istina) te “kakvu bi poruku to odaslalo mladima” (e tu malo stop sa istinom).

Prvo, čemu sve to?!

Čemu dizanje iz grobova ikona koje su pošteno radile i ostavile svoj trag na glazbenoj sceni?!

Da ne bi ispalo kako se sa nenavedenom ženom iz nenavedene stranke slažem po pitanju “odašiljanja poruke”…Nikako. Čudoređe u Hrvatskoj (i na Balkanu) općenito je vrlo priznat pattern (u Americi populariziran pod sloganom: “what about children?!”) kada treba istaći vlastite stavove i obezvrijediti tuđe (tik ispod religijskog pozivanja na “božiju pravdu”) i tu ne treba ništa bitno zamijetiti niti komentirati niti se sa time previše opterećivati. Gdje nema etike i empatije, vladaju “moral i čudoređe”. Uvijek bilo. Uvijek bit će.

No mene brine nešto drugo. Čemu?! Zašto?

Čemu ta, da parafraziram Pascal Brucknera: “nekrofilija i dizanje ikona iz grobova”?!

Tko se sjetio uopće davati ime Milana Mladenovića nekoj ulici? Što je sa time mislio postići, osim napuhati svoj mali ego, očito nepotvrđeni, za zadovoljštinom tako što će nečije tuđe ime (sa idolopoklonskog aspekta) biti “potvrđeno”?! Ne kužim…

Žena je u pravu u dvije stvari. Prva: EKV nije na ovim prostorima bio nikad posebno popularan band. Bio je kultan. Poznavaoci istoga upoznavali su se i prepoznavali u masi kvazi rokera i kvazialternativaca, jer EKV nisi mogao slušati ako ti se nisu sviđali. Garantiram vam to. Čemu, dakle onda davati bilo kakav veći odjek nečemu što je od početaka trebalo biti kultno, kognitivno i gotovo transcedentalno, nešto što je poeziju i unutrašnji govor duše distanciralo od šunda i glazbenog obrtništva i stvorilo toliku jaku granicu između kultnosti i snobizma i distinkciju između glazbene inteligencije i glazbene infantilnosti?! Čemu? Porke Maria, porke???????????

Druga (ono što nije rekla o Milanu i grupi, već o samoj sebi, što se dade isčitati između redaka): Skretati pozornost na nečije probleme sa drogom (bio on živ ili mrtav) na ovim prostorima dobija moralno / imperativnu karakteristiku (čitaj: stigmatizaciju) sa kojom se većina “moralista” i snobova može olako poistovjetiti ili depoistovjetiti i to može biti iskorišteno ko odličan alat za manipulaciju masa.

Živimo u Hrvatskoj, u “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”. Dajte ulicu Dini Dvorniku. Dajte ulicu Toši Proeskom. Dajte ulicu Bošku Petroviću. Zdenku Runjiću. Đorđe Novkoviću. To su imena umjetnika sa kojima se ljudi ovdje mogu poistovjetiti. Ali molim vas, molim vas…Nemojte dirati Milana i svoditi ga na razinu komercijalne pop ikone. Molim vas!

Sad bi mogao još napisati 100 kb teksta, ali mislim da sam istaknuo suštinu.

Milan je previse kultni lik da bi ga se po novinama vuklo u bilo kojem kontekstu. Sumnjam da bi on htio da se ikakva ulica nazove po njemu. Po meni…neka kult ostane kult, umjesto da izaziva plitke kontroverze!

Dalibor Mladenović (25.X.2012.)

*
*
*
*
*

Kakve veze imaju sustav melioracije i hrvatsko/balkanska glazbena estradno
popularna scena?

Na prvi pogled zvuci eklekticno…Ali vjerujte mi, samo na prvi pogled.

Razmislimo malo… Da hidrolozi i hidrogeolozi nisu objasnili cudnovat proces evatranspiracije koji se odigrava u prirodi, danas najveci laici ne bi mogli
voditi racuna o sustavima navodnjavanje i (po drugoj strani) nacinima zastita od oborina koje prelaze u elementarne nepogode, pogubne za poljoprivredu. Na balkanskoj, pogotovo hrvatskoj glazbenoj sceni, da vrli hit makeri (glazbeno na razini kvintnog kruga, tekstualno na razini djecje brojalice) nisu objasnili cudnovat proces alkemijsko glazbene trasmutacije (drugim rijecima:
kako iz pite napravit govno i pri tome niti ne trepnuti) koji se odigrava u glazbenoj prirodi nad Balkanom i Hrvatskom, danas najveci laici ne bi mogli voditi racuna o sustavima navodnjavanja glazbe onim sto tesko da se moze zvati glazbom i (po drugoj strani), nacinima zastita od oborina smislene glazbe koje prelaze u elementarne nepogode, pogubne za estradoprivredu.

Dok su, recimo, Nizozemci u 16 godina, od 1916 do 1932 uspjeli napraviti nasip dva puta dulji od kineskog zida i oteti cetvrtinu zemlje od Sjevernog
Mora i nekoliko brana prema kojima je Hooverova brana lego igracka, a Michigenski Most cackalica udjecjem pjescaniku, Hrvati se jos uvijek bore sa
melioracijom, izumom starim 5500 godina.

Ili da parafraziram Borisa Dezulovica: “zakleo bih se da na raznim poplavljenim mjestima diljem Hrvatske vidim istu babu kako zaziva boga proklinje kisu i nabujalu rijeku, kao i da na raznim podrucjima koje je pogodila susa vidim istog uplakanog seljaka kako prebira grumen suhe zemlje
pod rukama, cudeci se kako je opet dosla susa…Naravno, Hrvatima su sistemi melioracije, nasipa i navodnjavanja, izumi stari 5500 godina, potpuno nepoznata stvar”…

Car! Car! Car! :) ))))))))

http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/article

Id/184697/Default.aspx

Isto tako, u glazbi se Hrvati nisu maknuli sa mrtve tocke jedno sigurno 5 hiljada godina, barem sto se tice koncepta da se sve mora staviti u domenu
estrade; obuhvacala ta estrada Rimske i Mletacke Galije, turske horde, austrougarsku diplomaciju ili svabske šmajsere…Ono kasnije necu ni spominjati jer je preosjetljivo i “premoderno”. Imperativ je: sve se treba estradizirati ili uzmi od svega sve pomalo i toliko dugo estradiziraj dok ne ostane nista vise sto bi estradizirao (ili, dok ne ostane nista vise za estradizirati).

Ukljucuje li to “fanki đezi” ili “etno čerkezi” ili “šaljivo na ibanezi”, sustinski je istokurcno i definitivno znaci – DA – ukljucuje sve od toga. I
majmune koji sa trubicama skacu ko zadnje kurve u bordelima i kvazisaljivim pokretima daju do znanja da je debilitet sveprisutan, ma koliko mi mislili u
optimisticnom zanosu ponekad, da stvari idu na bolje…Ne idu…Balkan je ruralna vukojebina gdje filozofija oranice i ruralni mentalni sklop na kraju uvijek prevladaju. Kodovi su: oranica, zemlja, djedovina, ognjiste, vino, picke, meso, agresija, dominacija, moc, nadvladavanje, savladavanje, potcinjavanje i sve ostalo sto cini filozofiju nekog plemena, u ovom slucaju
balkanskog. Ima li izuzetaka? Nema. Cak nio medju onim snobovima koji u BP klubu izigravaju kutne jazzere i koji uvjeravaju sebe da postoji jaz izmedju estrade i hrvatskog medijski eksponiranog jazza. Ne postoji. Estrada je Borg koji je vec odavno sve asimilirao u sebe, od istarskog ethno jazza, medjimurskog ethna, zagorske kuruze pa do predjela gdje nikakva Opca Opasnost ne moze pomoci Osmom Putniku da u ovo Hard Time okupi Legiju buntovnika i da se javi neki novi Keops koji ce ih predvoditi, posto su svi oni estradizirani
i dio estradnog establismenta; doduse na margini, ali svejedno prisutnog da ko krpelj podsjeca kako se nesto moze uvuci pod kozu a da to ni ne osjetimo…dok nam se ne napije krvi da postane neugodno i naporno.

Naporno kao politika estrade. Naporno kao politika opcenito.

I dok cemo u Hrvatskoj placati prema novom zakonu 3 soma kuna za prosjacenje, 5 soma kuna za žvaljenje na ulici, 5 soma kuna za pišanje na javnom mjestu,
pitam se koliko bi kuna racimo platio ako bi na sred glavnog gradskog trga izvadio pimpek i poceo nonsalantno masturbirati, upozoravajuci zgranute
prolaznike kako nije rijec o profanom aktu vec o cisto subverzivno konceptualnoj umjetnosti, gdje onanijom apeliram na mir u svijetu?! A pitam
se naravno, hoce li se uskoro donijeti i zakon za kaznjavanjem prosjacenja tudjih nota u estradnoj i popularnoj glazbi, žvaljenja sa mediokritetima u
“urbanoj” glazbi i pišanja po glazbenoj kulturi opcenito, od strane estradne i “popularno / urbane” klike?!

Upaliti HRT2 Nocni Glazbeni Program ili CMC blokove (urbo, novo, demo) u kojima se vrte novovalni / one “hit” wanderi, je prava nocna mora, koja
izaziva diarejicne senzacije u trbuhu i navodi covjeka da se propita o smislu zivota, prije nbego li svemu tome da konacni pecat na WC skoljci. Od onih kvazi repera koji bi “guzaru i skampe na buzaru” kojima 90 posto tekstova ko da pise neko dijete sa posebnim potrebama, ili one istrijanske dance atrakcije gdje onaj lik na pocetku uvijek sere jednu te istu naraciju malo na talijanskom, malo na hrvatskom (sa poezijom i lirikom koje ja seljak ocito ne mogu shvatiti, ali ozbiljno sumnjam da su uzori ovdje definitivno europski impresionisti; mozda bolje reci – naslucujem…to je ona faza kada znate da necemu niste dorasli, ali vas kompleks manje vrijednosti sprecava da to
proglasite retardiranom debilanom pa radije
ostavljate prostora mozebitnoj genijalnosti koju vi ne shvacate…..to je to…Bazinga).

Jebes glazbeni program u kojoj su najslavnije tocke neki reper koji sebe naziva generalom i stanca uredne oponentne tekstove, tek toliko da bude malo
buntovan, sa zenskom goscom iz ex girlie/jazzy/fanquei banda koja definitivno nije ni malo buntovna (eventualno ako je koji puta zapisala wc dasku u BP klubu) i neki wannabe urban sa malo rokenrola lik koji cijeli spot sece sa lutkom na napuhavanje i daje naslutiti kako su veze sa stvarnim zenama ipak gubitak vremana (nije da nije za kontempliranje…sta je je).

Zato, Boze, postedi me debilnih hrvatskih novovalnih studentskih i glumackih bandova, postedi me estrade i popularne glazbe, turbo i urbo folka, vrati osamdesete, uskrsni Mozarta da uvede obaveznu glazbenu pedagogiju, a neku glazbenu inacicu Staljina, navedi da uvede Gulag za sve one koji su se ogrijesili o zakone umjetnosti u glazbi.

Ili kako je neki nadobudni mladic koji sebe vjerojatno smatra nekom opicenom rock zvijezdom, u nekom singlu/spotu koji ce se vrtit dva mjeseca i zauvijek nestati, rekao: “nesto nedostaje”. Da. Istina. Svemu tome nesto nedostaje.

Talenta, za pocetak.

No, na kraju, mene jos uvijek zbunjuje, jel ovo (spot)tekstualno retardirano smece ili genijalnost ravna najvecih impresionista iz vihora pocetaka proslog stoljeca? Jel ovo invokacija Keatsa, evokacija Coleridgea, implikacija na Yeatsa?! Pomognite mi, jer ovdje sam bespomocan:

Dalibor Mladenovic (14.X.2012.)

*
*
*
*
*

Tuomas dosao pameti; To Die For dosli genijalnosti!

Kad covjek u 24 sata dva puta dozivi odusevljenje i to onako…odusevljenje na kvadrat, a da nije dobio na lottu ili da mu se u mokrim snovima nije ukazala Katy Perry, covjek tada moze ustvrditi da ipak postoji onaj faktor neke usputne srece koji covjeka osamari s vremena na vrijeme, onako, sporadicno i da mu do znanja: “hej, lakrdija ipak ponekad promijeni pol a stap se uhvati pritom za drugi kraj”. Naravno, i sa tom zen spoznajom
sjeo bi u fotelju i podbocio se, nalik na Dylan Doga dok rjesava problem nestalih zombija i pokusavao ponovno i nanovo absorbirati pozitivnu materiju, do one najsitnije tocke kognicije, kada covjek dobije zelju poput profesora Baltazara viknuti: “eureka” (dobro sad…nije to Baltazarovo ali neka…).

Prva vijest: Anette je napustila Nightwish i na njeno mjesto kao zamjena na turneji dolazi Floor Jansen. Prvo sam morao oci protrljati nekoliko puta, tek toliko da budem siguran da ne sanjam. Dakle, onaj pomahnitali wannabe James Horner geek dosao je pameti i uradio ono sto je trebao uraditi odmah nakon Tarje.

Meni je osobno Floor puno jaci i razradjeniji vokal od Tarje. Kakve je sve grandiozne djelove u After Foreveru nosila svojim glasom…to rijetko ko moze. Ta zena je kameleon; moze zvucati poput Tarje, poput Sharon, poput Anneke v.G., poput Amy Lee, poput Scabbie, poput Vibeke…Presalta se od sopranskih do alt dionica u sekundi i nastavi u mezzosopranskim linijama…To je daleko iznad Tarjine lige… Jedinu koju sam cuo da moze tako nesto u metalu je njena sestra Irene Jansen (Ayreon, Star One). Osobno mi je Floor najkvalitetnija pjevacica u metalu (Sharon den Adel i Anneke van Giersbergen ne smatram metal vokalisticama, kao ni Shlomit Levi koja gostuje na Orphaned Land albumima) i Tuomas bi bio stopostotni kreten da ju ne angazira za stalno!

Na komentare mnogih Tarjinih fanova kako je Tarja neprikosnoveno bolji vokal od Floor, mogu samo odgovoriti: Volio bih vidjeti Tarju kako izvodi i najmanje zahtjevne After Forever stvari, koje Floor izvodi sa lakocom; recimo: “Face Your Demons”… Za Floor sam siguran da ce Nightwisheve stvari izvesti na takav nacin da ce se svi smrznuti. Bar ce na svoj nacin izvesti masu iritantnih Tarjinih vibrato djelova kojima sirota Anette nije mogla ni primirisati a kamo li ih izvesti, dok tesko da ce isti Floor predstavljati i najmanji problem!

U redu, Anette se osigurala, zgrnula neku paricu,
moci ce djetetu nesto osigurat sa tim parama i po mogucnosti se vratiti opet u Alyson Avenue (koji bi sada sa muskim i zenskim vokalom bili trenutno najjaci AOR band na planeti), gdje je briljirala i gdje se njen vokal savrseno uklapa! Floor ionako u ReVampu dangubi jer to nije njen resor i tu ne moze pokazati 0,5 posto svoje kvalitete. Vidjecemo sto ce biti…Samo se nadam da wannabe Horner juniora (alias Tuomasa) nece oprati neki DMT effekt pa mu opet pasti na pamet da ovaj puta napravi natjecaj i uzme neku nepoznatu pjevacicu iz…stajaznam…pakistanskog sufi rock banda i pokusa iz nje napraviti zvijezdu…

Floor na blogu na svom siteu pise da je feedback publike na prvi koncertima americke turneje bio nevjerojatan. Svaka cast, zasluzeno i velike cestitke na tome!

http://www.floorjansen.com/blog/my-first-days-on-tour-with-nightwish

Druga vijest: To Die For napravili najbolji “gothic” metal album u zadnjih 10, ako ne i 15 godina! Evokacija bandova iz devedesetih i zlatno doba Paradise Losta, Amorphisa, Tiamata, Everevea, Lake Of Tearsa, Darkseeda, Moonspella, Left Hand Solutiona, Sentenceda, Heavenwooda… Esencija gothic i doom metala sa ambijentalnim izricajem, sa malo upliva post rocka, taman na nacin na koji su to radili Sentenced, Paradise Lost, Amorphis, Tiamat, Darkseed, Lake Of Tears, Heavenwood…

Za razliku od generickih “elektro” / horror/ vampire/”vidi majko kako sam lederisan, pederisan/ polugol i zao” izdrkavanja koja su zapocela tamo 1998/1999 i nastavila se do dana danasnjeg, sto vjerojatno jos uzbudjuje jedino svabsku “dojce wele” generaciju, To Die For nudi staru skolu gothica i doom crossovera 90-ih sa primjesama svega i svacega, sa kreativnom komponentom i atmosferom koja se moze skarama rezati; emotivan proizvod vrijedan divljenja i svake paznje. I hvala bogu dragome, vokal ne kopira Eldritcha it Sisters Of Mercy.

Iako sam manje vise odustao od recenzija jer nemam zivaca za prolaziti kroz 90 posto govana da cujem 10 posto dobrih stvari, ako u kolumni i promakne mali tracak recenzije, to je svakako dobrodoslo kada se treba nahvaliti nesto sto izlazi iz onih gore navedenih 10 posto.

A komenti na album “Samsara”…Kad procitam komente na you tubeu na neku od njihovih stvari sa ovog albuma, dodje mi da se smijem nad americkim patternom koji vlada nad 90 posto jo bitoua i gdje u komentima mladi i nadobudni ameri ili euro emo/”goth” placipicke usporedjuju ovaj band i vokal sa Metallicom. Kako bi mladi rekli – LOL.

Neupitno je opcenito da se americka mladez koja je bila zakinuta za europski val metala od kraja 80-ih do pocetka 2000-tih (koji je bio teatralnog, ambijentalnog i nadasve umjetnickog karaktera) bezglavo vrpolji i pokusava pronaci parabole za nesto sa cime se nisu do sada susreli. Ako su malo pametniji i malo manje bahati, onda se bar dobrohotno cude: “odakle sada to?! odakle sad takva kombinacija stilova? pa to nije uopce americki niti MTV-evski!”. Ili da citiram legendarnog pjesnika Paju “sa dva jaja” Kanizaja:

“Pa cemo se cudit
kako smedje krave
daju bijelo mlijeko
od zelene trave”

Dalibor Mladenović (04.X.2012.)

*
*
*
*
*

“No Thanks!: The 70s Punk Rebellion” – najjaca alternativna rock kompilacija svih vremena!

Kada covjek polagano pocne ulaziti u srednju zivotnu
dob, senzibilitet prema glazbenom izricaju kojeg je
njegovao u djetinjstvu a pogotovo u teenagerskim danima, polagano pocne izlaziti na povrsinu. Nostalgija, empatija, emotivni feedback koji prozivljava prisjecajuci se trenutaka kojih bi se tesko prisjetio bez adekvatne glazbene pozadine. Nazovite me pretjerano senzitivnim i romanticnim, ali neosporna cinjenica je da je glazba najbolji vremenski stroj izumljen do sada.

I pocne tako covjek kopati po ropotarnici glazbene
povijesti, trazeci trenutke koji su potisnuti negdje
duboko u podsvjest, u zatomljena ili poluzatomljena
sjecanja na neka vremena koja mozda i nisu bila bolja od ovih danas, ali nevinija i lisena tereta odgovornosti, tog entropijskog bremena koje potiskuje duh i samara nekreativnim aspektima “stvarnosti”, svaku iole glazbeno osjvjestenu individuu u potrazi za glazbeno kreativnim
integritetom.

I tako se prije odredjenog vremena sjetim jedne
legendarne punk kompilacije koju imam na kaseti, bez
imena i prezimena. Samo “punk kompilacija”. No prema
pjesmama gore brzo sam dosao do definitivno najbolje
kompilacije u rock glazbi svih vremena: No Thanks!
kompilacije, najopseznije kompilacije koja u vise od 3 sata svirke, na 4 CD-a objedinjuje najbolje trenutke punka, new wavea i alternativnog rocka 70-ih godina.

Izricaj koji je determinirao alternativni rock sve do dana danasnjeg; uz izuzev odredjenih podpravaca metala, hard core-a i rocka, na koje je utjecao najjaci oponent alternativnom rocku, prog rock. Iako kriticari nisu bili naklonjeni fuziji jazza, klasike i rocka jos od kasnih 60-ih godina, a pogotovo 70-ih (sjetimo se samo docekivanja na noz live izvedbe na ledu Ricka Wakemana “Six Wives Of Henry VIII”, od strane novinarke Rolling Stonea 1975., koja je cijeli projekt i glazbeni izricaj nazvala pretencioznim i nepotrebnim; a sjetimo se i
docekivanja na noz albuma prvijenca Dream Theatera od strane kriticara koji je progressivnom glazbom nazivao P.I.L i Voivod, predvidjevsi Theaterima skori kraj karijere i utjecavsi na raskid ugovora sa njihovom tadasnjom kucom i na dvije godine patnje i isplivavanja iz govana u koje ih je bacio alternativni obrazac u rock novinarstvu; a slucaj sa ex-Yu kriticarem koji je esencijalni ethno prog rock izricaj Bijelog Dugmeta nazvao “pastirskim rockom” bolje niti ne otvarati), alternativnom rocku nastalom na izvornom rock n` roll izricaju, bili su itekako naklonjeni (kao sto su i danas).

Ta naklonjenost imala je pozitivnih i negativnih strana. Pozitivne su bile da je gomila bandova iz engleskih predgradja pocela stvarati nevjerojatne hitove, koji ce obiljeziti generacije i utjecati na mnoge glazbene pravce i podpravce sve do dan danas. Ex-Yu Novi Val bio je direktno nadovezan na bijelosvjetski Novi Val, a i jedan i drugi Val rusili su mnoge mentalne barijere onoga vremena i utjecale na nacin razmisljanja milijuna fanova sirom svijeta (i “mikrokozmosa” tada zvanog Jugoslavija); usudio bih se reci daleko vise od isfuranog i povijesno nabildanog hippie pokreta. Od negativnih karakteristika valja istaknuti hrpu obtnickih
govana koja su se jednostavno prikopcala na vodecu struju i uvodjenje mediokriteta u tada jaku i direktnu glazbeno-socijalnu (i sociolosku, naravno) ostricu – bez preseravanja, kicenja i presedana.

Nitko u to vrijeme nije pitao ima li Davorin Bogovic
identican stil pjevanja pjevacu The Rutsa, Malcolm
Owenu, sve dok je rano Prljavo Kazaliste bilo na visini svojih punk i novovalnih glazbenih uzora, pretezno sa podrucja britanskog otoka. U to vrijeme nije se opterecivalo sa ispoliranom produkcijom, sa
prijateljevanjem ili davanjem guzice nekom poznatom
producentu ili menageru…Bila su bitna samo jaja / muda i cistoca izricaja. Da toga nije bilo, danas ne bi slusali 90 posto toga sto je iznjedreno u periodu od 1965. do 1984.; stovise, kao sto je divno primijetio poznanik klavijaturist iz smederevske Alogie: “danas David Bowie i masa muzike 70-ih i 80-ih ne bi dogurali ni do prvog albuma”. I to je istina.

90 posto revolucionarnog u rocku u zadnjih 40 i kusur godina bilo bi trajno izgubljeno da nije bilo onog prkosnog duha, one kreativno kontruktivne / stereotipno destruktivne komponente, koji su sa isukanim srednjim prstom izpred materijalistickog patterna, jurisali goloruki na tadasnje “tenkove mediokriteta”. Anarhija kao dobrodosla utopija i oponiranje politici koju ce od tih vremena pa dvije decenije na dalje Margaret Tacher uspjesno provoditi i dati britanskom otoku nekoliko recesijskih kriza, prema kojoma je ova danasnja poput ispijanja kamilice na Traflger Skveru.

No, kako svaka kriza ima svoju crnu stranu, tako i svaka supresija u sebi sadrzi progresiju, a progresija neminovnu kasniju regresiju. Pa iako su mnogi new wave / punk / rokenrol bandovi, poput ranog Ultravoxa, Stranglersa i Clasha, pa i Talking Headsa, kasnije, pocetkom osamdesetih, zamijenili ostricu komercijalnijim zvukovima sa komercijalnijim pristupom, zamijenjujuci socijalno sa romanticarskim, aspekti britaskog sarkazma “recesijski” su se prosirili i na komercijalnu televiziju i komercijalne serije (Mucke, na primjer).

Zato je kompilacija No Thanks!, zajedno sa kompilacijama koje su joj predvodile a koje su objavile neke od izvodjaca koji ce se kasnije naci na No Thanks! kompilaciji, po mom misljenju najjaci zbir alternativne rock povijesti. Naravno, mnogo mnogo utjecajnih bandova onoga vremena ne nalazi se na kompilaciji, ali i ovo sazeto, kratko i jasno, kroz tri i nesto sata svirke i nekoliko desetaka izvodjaca, nudi esenciju svega sto ste o alternativnom rocku htjeli znati, a niste se usudili
pitati (ili pronaci u bespucima internetskih
informacija). Jednom rjecju, tko ne savlada ovo gradivo iz povijesti, nema se sto javljati na glazbeni kviz; bio on individualan ili u drustvu, bio on imaginaran ili njegovan od ljudi koji cijene pravu glazbenu bastinu.

A ja znam da me ta bastina vratila u neke davne 1992., kada sam slusajuci neke od izvodjaca sa ove kompilacije, na nekoj “punk kompilaciji” (koju jos dan danas cuvam na vitrini u kasetnom izdanju, sa natipkanim tekstom na Sava pisacoj masini), proveo mnoge ugodne sate mladenastva u prirodi, a i u nekom boljem i otvorenijem drustvu nego sto su to drustva danas. A vratila me i u davne 1993. kada sam golobrad na terasi u pulskom Uljaniku, na koncertu KUD Idijota, freneticno gledao u flyer na kojem je pisalo: “DJ Sale Veruda, pjevac KUD Idijota, samo za vas pusta hitove punka: Sex Pistols, The Clash, Partisans, G.B.H., Exploited, Dead Kennedys…”, a koji mozda jos i dan danas imam negdje medju tonom papirnatih materijala (citaj: uspomena) iz ropotarnice povijesti. Meni dovoljno.

Dalibor Mladenovic (24.IX.2012.)

*
*
*
*
*

Glazbena kultura i komercijalizacija rasnih i
nacionalnih manjina ili Petey Greene, gdje si sada?!!

Americki reperi su osamdesetih ozbiljno tekstovima
ugrozavali integritet drzave kod crnih glasaca. Svi
odreda su komercijalizirani i izgurani u korporacijske fotelje. Otrovni tekstovi su nestali i sve se svelo na “u bejbe…ou..jeah….ou….
bejbe”….Naravno, daleko od lezernosti i genijalnosti Barry White-a ili Isaaca Hayesa. Jednostavno, debilana za crne mase koje ionako zele MTV / teen sapunice / supermarket šoping debilane.

Tako da, zamjenivsi nabrijanog crnca (sa povecom urom na prsima koji ispljuvava subverzivne tekstove i izigrava antipoda kompletnom americkom sustavu, pozivajuci se na Malcolma X-a), ili repera glumca (koji je usavsi u beverli hils kucu u seriji u glavi trajno ostao na beverli hilsu), sa madafaka crncinama sa lancugama po sebi, prstenjem kao iz filma Richochet i automobilima sa skacucim felgama (dok ih okruzuju tri crne kuje, drmaju nauljenim guzicama i izbacuju sisurine), koji repaju o drogi, pickama, jebanju, pusenju crnih kuraca od crnih i bijelih kuja itd… te obradjuju uimbecilnim recitalima sve od klasika baroka do americke himne…dobilo se stanje (sve)opce katatonije u kojemu su izbrisane granice izmedju glazbe i šunda, govna i onoga sto bi trebalo prezentirati kulturu jednoga naroda.

Da su i crni robovi na plantazama pamuka znali da ce se refren “kumbaja” koristiti kod nosno napuderirane
crncine kriminalca koji mase utukom po spotu i prijeti se jebanjem svih crnih picaka u kvartu, mislim da bi prvim brodom pobjegli nazad u Afriku. A Linkoln dozivio kraj dugog zivota zguzen u administrativnoj fotelji bijele kuce…

Da netko izmislim vremeplov, jedna od prvih stvari bila bi odlazak u 1988 i kidanje Salt N Pepinog diskografskog ugovora…jel tu pocinju sranja sa niskobudjetnim ritmovima, imbecilnih tekstovima sa aluzijama na seks i srozavanje crnacke kulture do samog balcaka korporacijskog kurca.

Slicno se dogodilo i sa turskom manjinom u njemackoj. Svakog dana sve nezadovoljniji Turci najednom su se poceli pojavljivati na njemackom MTV-u, akcionim serijama, talk souovima, modnim emisijama. Ne kazem da je to lose. to je super. Pitanje je: zasto od pocetka nije bilo tako?

Ili da je novo valni pokret ranih osamdesetih kod nas docekan sa puno vecim olaksanjem nego djelovanje
filozovsko politicke Praksis grupe koja je britkim perom osrtavljala traga u strukturama onoga vremena. Nemojte se zavaravati da svakoj glazbenoj promjeni nije prethodila politicka pozadina. Je. Itekako. Je i itekako.

Sve ima politicku pozadinu. I uspon karijere legendarnog crnog radio i tv voditelja te stand up komicara Peteya Greena uvjetovao je dogadjaj sa Martin Luther King Juniorom, oreciznije, njegovim ubojstvom. No vec se ranih sedamdesetih vidi razdvajanje crne kulture na iskrenu kulturu i na showbiznis koji daje guzicu gdje stigne i kad stigne, za pet minuta slave. Na jednoj strani stara garda – Petey Green. Na drugoj strani nova garnitura – Dewey Hughes. Oba uspjesna DJ-a, oba ljudine. Samo sto je ovaj drugi imao nos za biznis i pretvaranje crne kulture u nesto od cega ce svi imati koristi. Sto 70-ih i 80-ih, u doba vladavine soula, r `n` b-a, funka, disca i popa i nije bilo toliko lose, sve dok su se radile kvalitetne stvari i aranzmani sa klasicnim prizvukom, mozda ponekad i previse pompozno dotjerani i nakiceni.

U ono vrijeme, nije bilo bitno da li James Brown, Bobby Brown, Ike Turner na sredini pjesme kazu: “yeah, baby”, onim crnackim glasom koji izdvaja crnce od ostalih kao sto James Earl Jonesovske naracije izdvajaju crni bas od ostalih, ma koliko Sean Connery, Cristopher Lee i ostali bijeli “bas vokalisti” pokusavali biti vrhunski naratori.

Crna kultura dala je u zadnjem stoljecu predobrih i
pregenijalnih antologijskih stvari, a dvadestdvogodisnja dominacija automobila sa skacucim felgama, seljacina obavijenih u dim metha koji seru jedne te iste stihove i natjecu se tko ce budalama prodati fascinantnije “yeah” ili “mada faka” (pardon, to su Ice T i Ice Cube itekako progurali u serijama pa nema vise potrebe za natjecanjem, pogotovo ako “mada faka” ispljuje crni policajac u seriji…), ocito polagano dolazi do svojega kraja, jer je na patnjama crnog naroda i diskriminaciji istoga zaradila ogromne novce. Red je na neki drugi narod ili kulturu…kineski boogie, indijski honky tonk, indijanski avantgatdni dance…Naci ce industrija vec
nacina da smisli nesto novo i nepredvidljivo.

Kao sto je crni menagement zaradio na crnim izvodjacima koji su opet zaradili na crnoj patnji i crnoj povijesti, tako je i kod nas desni menagement zaradio na desnim izvodjacima koji su zaradili na desnoj ideologiji zbog koje je ionako narod u proslosti patio – i “desni” i “lijevi”. I u sredini.

Na americkom MTV-u “yeah, jumping car, bejbe, ajm gona mejk svit lav tu ju end den fak ju lajk ju dizerv it, bič”, na engleskom: “u bejbe, ven aj si jor blek fejs, ju ar maj karamelllllll”, na njemackom: “ih, Ismajel, libe dih, vate fur mih, ih glaub ih bin fur dih, naturlih”, na balkanskom: “ova mala mi je je be na” ( ovdje govorim vecini, ne o manjini naravno, ali ne rasnoj ili nacionalnoj nego paradigmatskoj)…Tako da, svugdje se cuju isti stihovi, isti ritam i isti nedostatak melodije i talenta, puni “poezije” i djelova na koje bi se mister Green, predvodnik P-Town pokreta, danas okretao u grobu i rekao kao onomad na najvecem talk showu u americi, “Tonight Showu”: “nista od ovoga…niste vi jos spremni na P-town!”

Dalibor Mladenović (20.IX.2012.)

*
*
*
*
*

Da li su dadaisti bili prvi punkeri?

Setao je prljavim gradskim ulicama u pohabanom odijelu i razmisljao o svijetu. O vlasti. O politickim strujanjima. O promjenama koje su pocele zahvacati zemlju. Vihor promjena. Mladi su imali sve manje i manje slobode. Vrijeme je…Vrijeme je za jedan subverzivan poduhvat. Pljuvanje u lice svim drustvenim vrijednostima tako sto ce se britko i minimalisticki turiti svima pod nos sama sustina svega. Sustina drustva. Sustina ljudske gluposti. Vrijeme je da svijet osjeti promjenu. Pozitivnu. Vrijeme je da svijet cuje bunt mladih.

London 1976? Sid Vicious?

Ne.

New York 1973? Lou Reed? Velvet Underground?

Ne.

?????????????????

Woodstock? Hipiji? Jim Morrison?

Ne.

Hendrix? Janice? Zappa? Beefheart?

A-a…

???????????????????

Pa ko onda?

Tristan Tzara. Zurich. 1916.

WTF??????

Jup. Znate. Reakcionara je kroz povijest bilo malo jacih nego nakon WW2. Bilo je u proslosti svega. Iako Rousseau, Keats, Yeats i mnogi pjesnici i filozofi svog vremena uljepsavaju idealisticki simbol ljepote i ljubavi, ljudi se se dizali protiv drustvenih paradigmi, jurisali u vjetar i na vjetrenjace, lizali i pusili si u krevetu i izmjenjivali sve poze i tukli se i ubijali se i ratovali…

Da? Da?! Da.

I to ne tamo nekih davnih sedamdesetih ili mezozoiskih 40-ih, u doba onih smjesnih crno bijelih karikatura u filmovima koje se ljube sa zatvorenih ustima. Ili ne daj boze “one koji samo nijemo nesto seruckaju dok u pozadini svira klavir i idu neka nebulozna arhaicna slova izmedju kadrova”…sto naravno zbunjuje mlade narastaje…Ne…Nego kroz cijelu proslost. Mozda je u Starome Rimu tip poceo mijenjati osnovnu melodiju na fanfarama pa su ga izbacili iz vojnog orkestra jer je bio preprogresivan za njih. Mozda je srednjovjekovna pjesma Emily Hoyt u stvari u sebi imala iste one neobicne tonove koje danas mlade svedske i njemacke ethno, folk i gothic “atrakcije” pokusavaju prezentirati kao nesto “spektakularno”.

Cinjenica je…Mozart je bio buntovnik. Jebao je cijeli kraljevski dvor, sve sto prica umiljatim glasom. Pagannini je bio rabijatan i nagao. Goya je bio teske ruke. I Hemingway takodjer. Lord Byron se volio tuci po krcmama, opijati se, jebati od konobarica, sobarica, sluskinja pa do finih ustogljenih dama. I branio naravno njihovu cast kao sto je u pjesmama branio cast Engleske.

Pokreta je kroz povijest u umjetnosti bilo beskonacno mnogo. A vodili su ih ljudi koji nisu radili u Mc Donaldsu, cesljali se ko hitlerjugend i brijali kako prije devedesetih i MTV-a nije bilo svijeta…osim naravno, tamo par nekih dogadjaja iz americke povijesti.

Nisu ih vodili niti razmazeni Ameri iz visih srednjih slojeva i bogatih slojeva drustva kojima je bilo dosadno pa su odlazili na istok, tripovali i vracali se sa reduciranom i banaliziranom istocnom filozofijom, nazivali se hipijima i brijali kako mijenjaju svijet, tu i tamo ekstremno poprativsi neku sektasku psihopatsku figuru poput Mansona, punu kvazi ezoterijske filozofije i psihopatije proizasle iz razmazenosti i premalo batina dobijenih u zivotu…Dok su si naravno, obavjestajne sluzbe zadovoljno trljale ruke jer su priglupi dekadentni hedonisticki idioti uspjeli skrenuti paznju javnosti sa americkih pisaca i novinara koji su perom i britkim jezikom udarali u samu strukturu americkoga
drustva.

Ameri su majstori u banaliziranju stvari i prezentiranju tih istih stvari kao noviteta. O tome je Gurdjieff govorio jos pocetkom 20-og stoljeca, nazvavsi amerikance onima koji sve vidjeno i uvezeno ukrasavaju u sareni celofan i prodaju onima od kojih su uvezli kao nesto potpuno novo. I svijet to pusi preko stotinu godina.

Svijet je pusio gangstere tridesetih, saveznike tijekom WW2, “oslobodice” u Koreji, Vijetnamu, Kambodji,hipije, raspjevane sekretarice sa gitaricama i njeznim glasicima (ne , ne mislim na Jean Baez, vec na one stravicne kopije 90-ih), MTV grungere (kvazi pankere i wannabe buntovnike…pederluk koji je uspio banalizirati i
glazbeno i idejno i stilski od punka, glam rocka pa do hair hard / heavy rock metala), nu MTV “metalce”
(banalizirane isprdke koji su krali od grungea,
alternative, americkog rocka, hard cora i MTV punka i metala koliko su sviracki mogli skinuti i napravili reducirano sranje koje je kontejner za reducirana sranja zvan MTV objerucke prihvatio i plasirao masama bez identiteta koje su samo cekale da se dogodi neka “novost”)…pa do ema…metalcorea…dub stepa… djenta…

Nema nikakve razlike izmedju pozera koji je stajao na Woodstocku i pomamno ispijao pivo, jezicio LSD i ko kreten moronskog pogleda promatrao siparice kako golih sisa mastaju o radjenja felacia zvijezdi na
pozornici…i između recimo emo momcica koji tuzan i po strani stoji u kutu diskoteke i razmislja kako je “zivot tuzan”. Ako uzmemo indigo i zajebemo vremensku petlju, isti fenomen dobit cemo od pozera / pozerice na koncertu 30 Seconds To Mars 2011, The Curea 1986, Velvet Undergrounda 1973, Siouxie And The Banshees; Joy Divisiona, Bauhausa 1979… Sistersa i Nephilima 1989 ili 1990… i svi su mislili kako su tuzni, kako je svijet tuzan, pa se malo rezali, pa malo lelekali, pa bi se tu i tamo netko ubio “u ime muzike”… Stvarno se svasta
“promijenilo” kroz noviju i stariju povijest. Toliko se promijenilo da je sve u stvari ostalo isto :)

E, al povijest ne pati “trendove”. Svakih deset godina zaboravlja se kako je bilo 10 godina prije toga i svi nanovo “otkrivaju ameriku”. Nema dakle nikakve razlike izmedju emo pozera koji je tuzan, stoner / sludge pozera koji ufuran u teksasku bradurinu glumi udaljenog i misticnog, ali opet u zizi dogadjaja, nalakiranog goticara na granici travestije, pa izmedju blackera (kao sto je moj prijatelj zakljucio: pretezno “individualaca” iz ruralnih sredina koji su strasnim
majicama izazivali zgrazanje ruralnih sumjestana), pa deathera, attention freakova koji muzikom dokazuju svoju teznju da budu alfa muzjaci, pa djent snobova iz dobrostojecih porodica koji su mjesecima vjezbali 256 “prl prl prl p p p prl” sinkopirana rifa i proslavili se na you bitou svojom glazbenom matematikom koja je napisana i algebrizirana jos u doba jazza i swinga 20-ih i 30-ih / bi bopa 40-ih, fussiona 50-ih i 60-ih i prog rocka 70-ih i
80-ih….Prog metal i death metal i tehnicki thrash
metal 90-ih i utjecaje za metal coreove, djentove i
ostalo… necu ni spominjati…Kao sto nema razlike
izmedju, da citiram drugog prijatelja : “majmuna i
primitivca koji starta po gasu na semaforu i
intelektualca koji se kurci svojim intelektualnim
znanjem”. Zadnjih 50 godina revolucije u muzici u
Americi predvodili su snobovi…Zelite reci da Morrison nije bio snob? Think twice ;) Intelektualac i pokretac, osovina i snaga bio je Manzarek. Morrison je bio snob…Bogatasic i razmazenko bez identitetta.Imao je talent, naravno…za razliku od istih danas koji nemaju ni gram tog talenta. A ako je Morrison bio snobcina, sto li su tek danasnji “poete” i “attention freakovi” koji mogu fascinirati jedino glupace i psihijatre? Isti snobovi nasrani su u svim “buntovnim” pravcima muzike, od gore navedenih pa do jos mase nenavedenih pravaca i podpravaca…Ovo je doba snobova koji “dizu bune”, da parafraziram Boru Đorđevića, samo što ovi ne “ginu”, vec se vracaju u ugodne sobe, na internet koji se ionako razgrana na samo dvije strane: facebook i you tube stranu. Pa ti biraj.

Dodje ga na isto. Isto ko i izmedju nekog dub step
pristavka koji u maminom i tatinom podrumu radi
“brutalne beatove i bolesne soundove”, nekog acid tehno pristavog freaka koji je krajem osamdesetih ili pocetkom devedesetih u slicnom podrumu drkao po atari i amiga kompjutorima ili nekog pristavka koji je krajem devedesetih i pocetkom 2000-ih pokusavao isfuravati eksperimentalne sumove i nazivati ih “buducnoscu elektronske glazbe”…Kao sto nema razlike izmedju svih njih i nekog bogatog pristavka koji si je mogao prije 100 ili 70 godina priustiti theremin i usred morfijumske krize, ravne samoga pjesnika Coleridgea, eksperimentirati sa avantgardom. Cak ne bi zanemario ni onaj satiricki skec iz serije “Zvonili Ste Milorde?” gdje ona lijevo orijentirana bogatunka dovede u kucu “avantgardne umjetnike” od kojih jedan kaze u tuljac: “izgubljene duse lutaju, i lutaju…i lutaju” svira ton na celu, drugi odsvira jedan ton na celu a treci odari jednom u dobos…i tako u krug i u nedogled (satira na dadaizam)… Sve je to na kraju krajeva – isti kurac.

Uostalom, tko je danas jos uopce cuo za djedove moderne elektronike i oceve avantgarde i glazbene (post) moderne – Xenakisa, Howarda Scotta i ostalih, od pocetka 20 stoljeca do kasnih 60-ih. Gershona Kingsleya necu ni spominjati…

Da li treba sve relativizirati, znaci?!

Ne, naravno…Pogotovo ne tamo gdje je prisutan faktor umjetnosti, kada se makne veo pozeraja, trendovstine i mediokriteta, ostaje malo toga sto se moze nazvati umjetnoscu, iskrenom, nepatvorenom i dusevnom umjetnoscu. Ali da se dodje do 5 dobrih autora, treba se prokrciti put kroz 995 govana.

Ali da ima razlike izmedju Sida Viciousa i Tristana
Tzara, sa vremenskim ponorom od 60 godina…i nema
previse. Sustinski…nema.

Ili razlike izmedju “depresivaca” svake dekade unazad 50 godina koji su plakali i zile rezali nad svojim uzorima i svojim jadnim zivotom…nema.

Zivot je spirala a trendovi su ciklicni. Dok pamet
raste, glupost se uvijek vrti u krug i mijenja formu.

Kozmetika za mase. “Individualaca” koji su svi isti i prekopirani preko indigo papira.

Da citiram Boru Dezulovica: “Koncert Marilyna Mansona, trideset godina nakon Morrisonovog drkanja po stageu i 25 godina od Sid Viciousovog rezanja po stageu, moze sokirati jos samo mormonske zajednice po ravnicama Utaha; i naravno, Hrvate” i “niti je svaki klaun sa okrenutim krizem sotonist niti je svaki klaun sa pravilnim krizem bozji covjek!”

I da zavrsim ovo svoje umovanje izjavom svog treceg
prijatelja (stvarno ih imam mnogo….), na koncertu
Rambo Amadeusa prije kojih 7, 8 godina, kada je basist maknuo bas, u mrtvoj tisini izvadio violinu iz kofera, namjestio je, odsvirao jedan ton, spustio je, pospremio je natrag u kofer, vratio se na mjesto, uzeo bas i band nastavio svirati, a frend zadivljeno gledao u bujici smijeha koji se orio iz publike i freneticno izjavio:

“E…dadaizam” :)

Dalibor Mladenović (19.IX.2012.)

*
*
*
*
*

S.P.U.K. – “Sreća Pojedinca, Uspjeh Kolektiva” ili…
što Novi Val ima sa tim?!

Jucer sam slucajno naletio na odlican dragulj hrvatske
kinematografije, snimljen i davne i ne tako davne 1983.
godine, sa eskadronom poznatih glumaca koji su taman u
to doba zapocinjali karijere. Spontano, svjeze, iskreno,
sa glazbenom pozadinom svih vodecih imena Novoga Vala;
jednostavno odskrinut prozor u jedna idealisticka
vremena, vremena utopije i socijalistickog
samoupravljanja, vremena gdje se od tjeskobnosti
politike bjezalo u kreativne vode i gdje su kreativni
aspekti predstavljali ugodan eskapizam i temelj za ono
sto ce se vec samo 10 godina kasnije nazivati “zlatnim
osamdesetima” i glazbenom oazom u moru šund ludila,
kakvo je zavladalo na pocetku 90-ih (istina, zavladalo
je i ranije ali nije bilo mandatorno).

Iako sam Novi Val izuzev prve tri godine zapadnih post
punk i pop/rock utjecaja, nije nudio u 50 do 70 posto
slucajeva nista drugo do recikliranje vanjskih ideja i
suptilne estradizacije rocka, njegova ideja, vrijeme
nastanka, politicki okviri i opcenito drustvena
strujanja i socijalne paradigme ono su sto je taj pravac
ucinilo legendarnim…pa cak i u post godinama krajem
osamdesetih kada estradizacija uzima sve vise maha i
kada mnogi, vodjeni istom i krizom glazbenog identiteta,
pocinju (umjesto “prave stvari na pravo mjesto”)
postavljati pravu stvar na krivo mjesto, krivu stvar na
krivo mjesto, krivu stvar na pravo mjesto i ponekad, ali
samo ponekad, pravu stvar na pravo mjesto, to ne cesto
nego toliko rijetko da se opet utopilo u estradizaciji
pocetkom devedesetih godinama i domoljubnom zanosu koji
je potencirao niz glazbenih klanova.

Cesto sam se devedesetih godina zapitao sto se u stvari
dogodilo sa mnogim zvijezdama Novoga vala, te najvecim
fanovima i ljudima koji su Novi Val nosili na svojim
ledjima, udarno, individualno i na kraju, kolektivno?!
I prije nego li sam pogledao dva tri odlicna
dokumentarca i procitao neke knjige o Novom Valu, iz
kamera i pera ljudi koji su ga stvarali, nosili, iz
vremena stvaranja i nosenja ali vise iz vremena kasnije,
pticje perspektive i retrospektive. Kompletni
panoptikum, koji ujedinjuje prije, poslije i sada, daje
uvide da su neki neprilagodjeni osamdesetih postali
itekako prilagodjeni ranih devedesetih, mnogi
prilagodjeni osamdesetih postali su neprilagodjeni s
pocetkom devedesetih a mnogi koji su glavnu frontu Vala
osjetili kao bocni vjetar, indiferentno su nastavili i
kroz devedesete…

Drugim rijecima, seronje su prosperirale na Novom Valu a
empate i previse idealizirani pali su u marginu,
nastavljajuci svoje zivote poput zaboravljenih hipija na
poljima Arkansasa, koji uz povremenu suzu i pokoju
baladu svojih glazbenih heroja, nastavljaju njegovati
uspomenu na jednu ideju, koja je poput mnogih ideja,
romanticno zavrsila na buvljaku povijesti i corsokaku
jednog zaboravljenog vremena, kojega se mlade generacije
upamtile jedino po nekoliko hitova koji se reducirano
vrte po modernim reklamama, koje konzumeristicki, kao i
svaki stroj za pranje mozga, porucuju: “niti ce se
`prava stvar` vratiti na `pravo mjesto`, niti ce se
vratiti `ono ljeto`, niti ce bilo tko bilo koga vise
romanticno `skidati pogledom`”.

Bilo kako bilo, ostaje nam da povremeno uzivamo u
prozoru u proslost, koji se retroaktivno tu i tamo
pojavi i zabljesne prije nego li kolektivni mentalni
sklop to retroaktivno pretvori u retrogradno.

Iako bi masa glumaca i izvodjaca iz osamdesetih danas
posramljeno pred kamerama govorili o svojim pocecima te
o “onim tamo nekim vremenima”, kao i neki od glazbenih
izvodjaca, ostaje cinjenica da su im krune uspjeha i
vrhunac njihova rada bili upravo uradci iz te faze, dok
danas mogu samo “samozadovoljno” zijevati zguzeni u cak
niti mediokritetnim sapunicama, priglupim kvazi humoristickim serijama (uz izuzetak solidnih Bitanga i Princeza, jednoj od
zadnjih uloga legendarnog pokojnog
dubrovackog aktera iz 80-ih, koji je ostvario
odlicnu i zapazenu ulogu upravo filmom “Sreca Pojedinca
– Uspjeh Kolektiva”) i u nemirnim estradnim vodama,
nezgrapno se odrzavajuci na povrsini i svako malo
tonuci u zaborav umjetnosti.

Evo malog podsjetnika na vremena kada je umjetnost ipak bila imperativ:

Dalibor Mladenović (11.IX.2012.)

*
*
*
*
*

Produkcija, produkcija…na kurcu redukcija!

Krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina, ako vec covjek nije mogao nabaviti snimku nekog omiljenog banda na ploci ili na kazeti, morao se zadovoljiti kopijom na snimljenoj kazeti, od kojih su neke kopije bile toliko puta nasnimane da su se vec poceli mijesati nasnimljeni slojevi. Ko od starih fanova kaze kako u zivotu nije imao barem pet puta presnimljenu AGFA, BASF ili SKC kazetu, taj laze; stavise – sere. Agfa, Basf, Skc, Tdk, Dennon i mnoge druge firme jos uvijek krase moju kolekciju od otprilike tristotinjak kaseta, koliko
ih je ostalo u vihoru izgubljenih godina, cd-ova, mp3-ova, wma-ova, ogg-ova i ostalih turbo formata koji su uz cistocu zvuka donijeli i necistocu u glazbenoj industriji, kakvo nikakvo presnimavanje ili dijeljenje i prodaja snimljenih kaseta ne bi mogle uciniti desetljecima.

Posto su svima nama, starim fanovima usi izdrilane na los, ili “los” zvuk, meni je danas potpuno svejedno da li cu si pustiti originalan Blind Guardian ili Shadow Gallery CD ili snimku na kazeti narucenu jos sredinom devedesetih iz Heavy Metal Fan Cluba. Mladost, zima,
walkmann, suma, rijeka, magla, joint, psovanje baterija kada bi prije vremena dosle do kraja, pa kupnja kvalitetnijih walkmana sa samo jednom baterijom i automatskim premotavanjem i mijenjanjem strana…To su bila vremena…Vremena spontanluka, iskrene muzike,
solidnih medija za prenasanje iste i ušne (slusne)/ akusticne nerazmazenosti…Bandove smo nabavljali na kapaljku u odnosu na danasnje skidanje diskografija jednim klikom misa…i mnogo toga smo placali…barem medij na koji se snimalo…ali…bili smo sretni. Mogli smo prehodati 10 kilometara bez beda sve dok je u
walkmanu dobra muzika. Jest da je ponekad paralo usi kada nisam imao za bolju liniju pa bi cd ili plocu ili drugu kazetu snimio na svoju (sad vec razbijenu) Sensai liniju koja je uz snimku uvijek nudila i nekakav sum a kopija bivala uvijek 25 posto tisa od originala…ali
sve su to bile sitnice…u odnosu na danas.

Danas je uloga mediokriteta i stereotipa uzela zamah, presavsi preko MTV produkcije i paradigmi koje su krasile “nu metal” zvuk 90-ih godina, da bi preko produkcije isti kvazi metalni pravac usao u vode
undergrounda unijevsi u njega “dasak” MTV instantluka, jednostavno dovevsi MTV na velika vrata u underground. Za nekoliko godina, trend je u potpunosti popusen i niz generickih, potpuno istovjetnih netalentiranih artista poceo se uzdizati zahvaljujuci govn u upakiranom u leptir masnu. Sva ona underground atmosfera izgubljena
je u moru ispeglane preproducirane i jezovito iritantne produkcije koja je, naravno, postala temelj za moderan zvuk i obrazac kakav bi moderan zvuk trebao biti.

Masno, preproducirano MTV-evsko smece i produkcijski pattern usli su u dom svakog glazbenika, a pogotovo kvaziglazbenika koji bi se igranjem po “sega mega drajv” programima i đibđiribilijama, pokušali udaljiti od cinjenice da su zlazbenici sa talentom negdje za pola
kurca, koji opada sve do jaja. I kada kvazi (demo i “profi”) glazbenici na temelju sarene forme, sarenog artikla u kojem nema apsolutno nicega, nadju kvazi slusatelje glazbe, koji u sarenom artiklu vide dubinu i “sadrzaj”, a u govnu koje drze u rukama prekrasnu leptir masnu koja se diobije sa sarenim artiklom, onda to
govori sve: glazbena industrija svela se na kvazi umjetnike i kvazi slusatelje. Prvi produkcijom nadomjestaju svoj nedostatak talenta. Drugi u produkciji traze prozor u svijet “culnosti”, koji im i ovako i onako nije dostupan…

Dakle, ono sto je psihijatar Hervey Cleckley izvrsno nazvao “cock sucking art” postalo je imperativno za svu modernu glazbu. Moderna industrija, sa modernom produkcijom i modernom “dozom umjetnosti” postala je upravo – pusionica kurca. Ili kurcopusacka umjetnost.

Naravno, uvijek treba proci odredjeni vremenski period da jedan trend oslabi i da opet prava umjetnost izviri iza toga, no sve mi se nekako cini da ce jos odredjen broj govana morati isplivati ne bi li opet nastupilo razdoblje glazbene renesanse koje je u komercijalnoj
glazbi zamrlo s osamdesetima, a u undergroundu sa drugom polovicom devedesetih.

Dakle, posto su se MTV punk i gotovo svi pravci metala i alternative vec spojili na sve nacine u placipickaste derivatluke u barbie iskicenim produkcijama, ostaje jos samo da prisustvujemo vjencanju dubstepa i djenta i da ocean gluposti jednom za uvijek zatvori svoje dubine i da se sve vrati opet jebenom klasicnom pristupu glazbi,
otvorenog srca i lisenog psihopatije. A ja si idem izvrtiti kazete (presnimljene, naravno) sa starim Moonspellom, Tiamatom, Gatheringom, My Dying Bride i ostalim solidnim produkcijama punim atmosfere
koju ionako prepoznaju samo oni koji tu atmosferu
osjecaju srcem. Ne kurcem.

Dalibor Mladenović (06.IX.2012.)

*
*
*
*
*

Balkane, Sa Evropom Na Usnama (ili kako je ruralni Spasoje iz sela Mali Svetionik postao urbani emo gothic Leptirion)

Jos od kada je Terrence McKenna uveo izraz “balkanizacija epistemologije”, nije ni slutio da je svojom kognitivnom, visoko filozofskom sintagmom u stvari rekao nekoliko stvari odjedamput. Ne samo da se epistemologija moze dijeliti poput bivsih balkanskih drzava, nego da se epistemologija moze banalizirati poput bivseg i sadasnjeg balkanskog mentaliteta. Jos kada Balkan tezi da postane dio zapada, sreci i veselju nikad kraja.

Stulic je to odavno primijetio i samo mirno rekao: “Balkane, sa Europom na usnama”. Zapad je dao prvi automobil. GM, Ford manufakturno su svijetu dali milijune automobila. Nije ni Balkan ostao hladan. Crvena Zastava iz Kragujevca proizvodila je gomile automobila za jugovice i sire a kao dopunu izradjivala puske i pistolje, po uzoru, kako na Zapad (divlji i onaj manje divlji), tako i na bajnu proslost od Sumerana do Partizana punu hladnog i toplog uruzja. Gostoprimstvo i gostoljubivost i Zapada i malog Zapada, citaj: Balkana, uvijek je bila rasporedjena izmedju suptilnosti i kurtoazije, izmedju otimanja zene najboljeg prijatelja i ubijanja rodjenog brata zbog 10 rali zemlje.

I uvijek su svi uzivali. Dok je vina i zena, nema razloga za brigu. Pa su mnoge od tih dogodovstina na relaciji vino/zene opjevali u junackim epovima, od Uskockih spjevova, budnica i davorija, drmeša,
ganga, preko kancona i šansona, pa sve do distorziranih gitara i tupc tupc ritmova; od tradicionalno brdskih: “Mala moja želim da te diram, poput ovce dok u gusle svoje sviram” pa do urbano modernih: “Mala moja, tvoj emo tehno ritam ne da mi mira, dok se gotički uz Đ Đ zvukove gitara, pretvaram iz vukodlaka u vampira”. Mnogo se toga dakle promijenilo na ovim prostorima.

Dok su prije zene padale na pastire koji su svirali gusle, frule i razne svirale i stitili ih od vukodlaka i vampira, danas padaju na drugu vrstu falusnih simbola u sviralama – mikrofone i gitare i drugu vrstu pastira – one koji su sami vukodlaci ili vampiri; ili to pokusavaju barem biti. I bas kazem jednom kolegi glazbeniku: “Daj idemo snimiti glazbeni spot i od glupih ljudi uzeti lovu. Ti ces se obuci u vukodlaka a ja u vampira. Pronaci cemo neku anemicnu tinejđerku da bude neodlucna koga ce od nas izabrati, a mi cemo se boriti jedan protiv drugog, ali PAZI SAD – sa instrumentima!!!!!!!!! I evo ti para ko dreka zaradjenih na budalama i đirlo generaciji”. A frend se smije i govori: “Ma to nece vise proci”.

Sve prolazi sto je doslo sa one strane razuma. Bilo u svijetu bilo u Europa bilo u malom absorbirajucem mikrosvemiru zvanom Balkan.

Dodje na Balkan tako i MTV, sa paketom od 1000000 potpuno istih glazbenih paketa. I eto prilike da paralelno sa rijeliti šouovima svi dobe priliku za postat zvjezde preko noci. Od Murskog Središća do
Prizrena, od Umaga do Đerdapa. Uvijet je vrlo jednostavan: morate nalikovati nekoj figuri vec vidjenoj izvana: eminemu, lejdi gagi, merilin monroe, merilin mensonu, čarls mensonu, jul brineru, teli savalasu, nikolasu kejidžu, đejims dinu (što Boris Dežulović odlicno rece u svojoj knjizi “Jebo Sad Hiljadu Dinara”, parafraziram: “rijetko kad su se u Bosni pojavila nova imena, ali nikad ko 60-ih, kada su mlade mame po uzoru na Jamesa deana svojim sinovima davale imena Jemezdin, Đemezdin i Đemsudin”) barem đeku nikolsonu ili deni de vitu.

Ako licite bar malo na Đerald Leta ili onog malog iz Gejlaj…ovaj, Tvajlajta, ne brinite, ne morate se ni baviti muzikom, glumom niti bilo kakvim oblikom umjetnosti jer picka vam je zagarantirana – od srednjoskolki do bivsih skojevki. Ili ako ste prposna inacica Kajli Minok, Monike Beluči, Anđeline Đoli, udat cete se sretno i bolje da preskocite glazbenu ili umjetnicku karijeru. Ne zaboravimo da je ovo sve ionako iluzija i fasada oko primordijalnog nacela: “sve se radi samo zato da kurac udje u picku a picka se natakne na kurac” (ma koliko god da moralisti, znanstvenici i intelektualci tvrdili da smo odmakli od lizanja guzica i snifanja genitalija…i doslovno i figurativno).

Ukoliko pak ne licite nekom a zeljeli bi liciti; recimo, u proslosti ste pustili brk ko Miso Kovac ili Tomislav Ivcic i doma nedjeljom ujutro odlazili zadovoljno se masirajuci po mudima, a danas ni ne znajuci za fenomene Miki Jevremovica, Frane Lasica, Tome Zdravkovica i ostale stare garde zavodnika pokusavate izgledati ko pjevac Him-a ili 30 Seknds Tu Marsa, znajte, morate se ipak malo potruditi. Moderna MTV tehnologija to vam u potpunosti omogucava. Dovoljno je samo nabaviti nekoliko muzickih programa, pritisnuti taster “start”, pustiti sekvencu neka igra onako odokativno nekoliko minuta a onda slavobitno, trijumfalno i dostojanstveno pritisnuti komandu “stop”.

I na to snimiti nesto genericki i mozda malo izmijeniti da svijest
prosjecnog đirlo konzumatora ne skuzi o cemu je rijec, ali podsvijest
da svakako polovi fragmente kopipejstanih uzora. I hit je gotov. Jos
samo treba dobar efbiaj..ne…cekaeskaju…ne….kejđibi..ne….Ah, da..piar. treba vam dobar pi-ar. Mom bratu dok se pokusao probijati u estradnom svijetu jedan je vidno pijani producent rekao na moje uši: “Imaš para? Nemaš. Imaš suknju? Nemaš. Imaš veze? Nemaš. Dakle: odjebi iz muzike”. I dobro je rakao. Pi-ar znaci: P(ara) I A(mericka) R(enesansa). Bez toga kapitalistickog obrasca kojeg je pokojni i legendarni Charlie Chaplin itekako skuzio i ismijao u “Kralju New Yorka”, mozete dakle, da parafraziram vidno pijanog producenta: “Svi odjebati iz glazbe”. Ako uzmemo da je vrijednost pi=3,14, toliko su vam sanse u postocima da bez navedenog uspijete bilo gdje. “Ar” vam nije ni potreban.

No opet, MTV tu daje minumum sansi da postanete moderan kralj guslara alias rock star alias pop star alias emo star alias gothic star. Alias đirlo star. Samo nedostaje spiker koji umjesto Eye Of The Tiger naocala ili univerzalnog usisivaca koji vuce od najsitnijih grinja pa do suvisnog namjestaja, govori:

“Želite li napraviti dobar MTV hit za narodne mase? Ništa lakše. U paketu nudimo bas bubanj i bas ritmove pod nazivom : `Ta-a-te-ta-te ta-a-te-ta-te`. Bas bubanj (kick drum, kasa)- Gain je naštiman na 0 dB, EQ +3 dB na 50 Hz, +1 dB na 3 kHz, -3 dB na 275 Hz, bez efekata, jer može `razrijediti` prostor”. Kompresirani i do bolničke preciznosti filtrirani ritmovi `Ta-e-te-ta-te ta-a-te-ta-te` samo u vašem domu…Neka ritam ispuni vaš prostor i sva vaša glazbena očekivanja. Neka toliko ispuni vaš prostor da u pozadini ritma čujete samo kompresiran i do apotekarske preciznosti isfiltriran glas i neku tihu muzikicu / melodijicu koja može u svim stvarima biti apsolutno ista (za što nudimo komplet odabranih melodijskih samplova zvan `Te jedno te isto`). `Ta-a-te-ta-te` matrice , `Vokalus klinikus apotekarus` effekte te `Te jedno te isto` melodijske pakete možete naručiti direktno od Centralnog Komiteta Sterilne `Glazbe` Bez Boje Mirisa i Okusa – CKSGBBMIO. Naš slogan: izuzetak ne potvrđuje pravilo, i zato; zvučimo svi isto!!!!! Mi smo CKSGBBMIO a 50 tisuća potpuno identičnih MTV hitova ne može biti u krivu!!!!!”

Floskula je da, kao sto neki tvrde, postanete rock zvijezda, trebate “ono”…”ono” nešto…Bora Đordević divno je rekao: “Ono? Da nema onoga, sta bismo jebali, boga ti?”. Zato morate uz genericku muziku pokazivati i genericke genitalije, sise, guzice, pusacke usne, ispirsane jezike, tetovaze nalik na neolitske slikovne pozive na parenje, sa podrucja afrike a i sire itd. Zapamtite, izmedju vas i kromanjonca koji je slikao bizona po zidovima pecine La`sko sustinski ne smije biti nikakve razlike. I on je dobio picke od plemkinja. I vi cete dobiti picke od em(o)kinja. Pustimo sad sto je njegov bizon prezivio ledeno doba i 12 propasti drustvenih sistema. Vi imate doma frizider a drusteni sistem danas ionako propada najmanje 12 puta u jednom danu.

Dakle, vi ste zvijezda samo ako to dovoljno vizualizirate i želite, nalik na The Šekret; i ako naravno, pokazete trecu sisu, sedmu bradavicu, osamnaesto kurje oko, drugi kurac ili kurac i picku istovremeno. Ili kurac i sise istovremeno. Ili…provjereno i utabano: suknju, pare ili debele veze.

Prije da uspijes na ovim prostorima morao si biti clan partije, kasnije clan mafije a dan danas dovoljno je da budete clanovi đirlo degenerije. Ima danas onih (iako malo) koji su u nedostatku osnovnih nacela “para/suknja/veze” isli se probijati visespolnoscu,
istospolnoscu, kvazispolnoscu, ali nedajte se zavaravati…ako ste dovoljno uporni…vase zvjezdano nebo ceka samo na vas…Kad – tad.

Da li je gledanje cudne utvare upitne spolnosti u ulozi svjetske mega zvijezde nesto najgore sto se ljudskoj civilizaciji dogodilo jos od Babilona, ili je zesci pokusaj kopiranja iste i slicnih od strane kojekakvih domacih “rock”, “metal”, “gothique”, “emo”, “pop” i ostalih nadobudnih freakova iz transseksualne armije (iznjedrene iz ostataka guzojebackih pokreta ogranaka alternativne i pop glazbe), nesto jos gore od “izvornog zvjezdonoštva”, stvarno ne znam…

Znam samo da je zvjezdoholicarstvo postalo ruralno lokalno regionalno drzavno regionsko kontinentalno svjetski problem. Upravo tim
redoslijedom. Zvjezdonaklonost jaca od one astroloske ili astronomske, gdje se svima jebe kakvi aspekti zvijezda su im naklonjeni ili koje konstelacije u svemiru se jos trebaju
otkriti…To je stvar proslosti. Ovi, moderni astronomi i astrolozi cijeli su koncept utjecaja zvijezda na covjeka (pa makar u strogo znanstvenom smislu) sveli na najjednostavniju paradigmu. Zasto se baviti zvijezdama kada smo svi mi zvijezde?!

E sad, nejasno je jel pokojni cika Krauli mislio sa onim “svaki muskarac i zena je zvijezda” na to da ce u buducnosti (nasoj sadasnjosti i blizoj buducnosti) svatko imati priliku postati “rokenrol” zvijezda i sluziti drugima kao predmet obozavanja (dok oni sami ne postanu svako zasebno zvijezda), ili je u pitanju bio cisto ezoterijski aspekat…Hm…Ko ce ga znat. Ja sigurno ne. Zvijezde i oni koji su na putu prema hedoniz….ovaj, komformiz…..ovaj,
konzumeriz…..ovaj, zvjezdizmu (da, to je izraz koji sam trazio), svojim zvjezdoholicarstvom sigurno su stvorili filozofiju koja u sebi ima spreman odgovor na svako pitanje.

Nazovimo stvarno taj pokret – zvjezdizam. Iako od izama pretezno treba bjezati, neka zvjezdizam bude nova sintagma oko koje ce se okretati cijeli svemir.

Recimo, Marko sretne Uroša u selu Donje Šumarevo i taman kad pomisle kako se dan ni za dlaku nije promijenio od prethodnoga, prema njima korača Spasoje, doseljenik iz sela Mali Svetionik, sa cizmama borgirovkama na nogama, deni d filt lecama u ocima, betmen plastom na ledjima, Vrana makeupom na licu i noktima namazanim u crno u stilu Ed Woodove Vampire, sa kosom zacesljanom u stilu hitlerjugend mainšafta.

I gledaju Marko i Uroš, gledaju spodobu koja je do jucer nalikovala na njihovog prijatelja a danas na djeda iz Adams Femili i pitaju: “Spasoje, jel bre, u kom si fazonu? Koji ti je kurac; nacisto si odlepio”. A Spasoje ih pogleda pogledom koji je cisti zen zvjezdizam i odmjerenim sporim dubokim šekspirijanskim glasom, nalik na Đejims Earl Đonsa ili pak Vile Valu progovara: “Ja Spasoje bijah jos jucer, no danas samo pjesnih ostah; jucer bijah Homer, danas sam mrtav. Jucer bijah Spasoje, danas Leptirion postah”.

“Vidi mamu ti pedera”, Marko i Uroš krenu da tuku Spasoja. “Kome ces ti tu losim parafrazama kvarit Borgeza, pizda ti materina transeksualna”, vice Uroš u mahnitom bijesu, uzimajuci sa ceste ogroman kamen. No Spasoje tada poravna svoj plast, podigne lijevu ruku prema nebu, i ko gusjenica transformirana u leptira, ili drugo cudo prirode, ko klark kent transformiran u supermena, poleti zvijezdi pod oblake. “Zbogom smrtnici”, viknu sa visina dok su dojucerasnji prijatelji postajali samo male blijede tocke na udaljenoj Zemlji. “Vidi mamu mu”, nastavi Uroš jos uvijek vidno isprovociran, “pa ovaj je stvarno postao neka zvezda”.

Zato, djeco The Šekreta, Gaylajta, mrezastih majica i lakiranih noktiju, djeco novog svjetskog poredka, poletite i postanite zvijezda, uzmite porodici ili pare ili zivce (ako mislite pokazivati
genitalije ili mijenjati spol) i vinite se…vinite se put zvijezda. Bas poput Spasoja iz Sela Mali Svetionik, kojega bi legendarni Rod Serling predstavio: “Kako je ruralno dijete postalo distorzirani
elektricni vodvilj te promijenilo identitet i ime iz Spasoja u Leptirion, doznajte samo u Zoni Sumraka”!

Dalibor Mladenovic (21.VI.2012)

*
*
*
*
*

KAKO OSMISLITI ŠUND U MANJE OD POLA SATA (PRIČA O NINDŽA BRUS LI-u)?

Vjerujete li da je to moguće? Sasvim je moguće. Naime, svaki šund koji se osmisljava više od pola sata znaci samo jednu stvar: da onaj ko ga radi nema ni trunkicu talenta u sebi.

Postoji jedna anegdota koja se godinama prepricavala po estradnim i sirim kuloarima, o tome kako je nastala pjesma “Jedna zena plava”. Dakle, davne 1978. godine, taman negdje u vrijeme kad sam pelene mijenjao kahlicom, Dalibor Brun (po kojem su me moji vrli roditelji nazvali) dosao je Đorđe Novkovicu sa namjerom da mu ovaj napravi hit. Đorđe, vec onda izvrstan shundmeister sa ogromnim iskustvom u instant recikliranju, plagiranju i brzom (naizged eklekticnom) spajanju djelova razlicitih poluzaboravljenih i zaboravljenih hitova sa podrucja Zapada i Istoka, reko je tada Daliboru Brunu: “moze, skokni mi po cevape sa lukom i stvar ce biti napravljena kad se vratis”. Kad se D.B. vratio sa cevapima, stvar ga je vec cekala gotova.

Istinita prica koja nadilazi sve “Mirko i Slavko” i partizanske epove o golorukom razoruzavanju bataljuna Švaba od strane dva pionira u sumarku kod sela Đevreće Donje. Shundmakerstvo je zanat na ovim prostorima priznat i slavljen poput nekad izradjivanja ulara za konje ili podebljanja za potkove; ili pak izrade nadgrobnih spomenika i lijesova. Dakle, zanati bez kojih se moglo ( i moze) ali koji su respektabilni i cijenjeni zbog svoje tradicije i utjelovljenosti u sve pore drustvenih strujanja. Nekad se tesko moglo zamisliti kovacha i konjušara koji nisu dio sistema, kao ni danas izradjivaca lijesova i nadgrobnih spomenika…ili hit makera. Sve to ima tradiciju. I šundmakerstvo.

U svoje vrijeme, Đorđe je bio ikona. Skoro pa jedini. Kasnije su mu se pridruzili raznorazni dalmatinski “kantaautori” koji su uspjeli svoje sviracko i stvaralacko znanje i vjestine oplemeniti “hitovima ispod tezge” nastalim u vrijeme kratkog ispijanja kave ili jedenja omanjeg sendvicha. Tradicija je nastavljena do dana danasnjeg. Tako da, mozemo komotno u hrvatskoj sapunici u udarnom terminu cuti refren neke domace stvari koji ima 99,9 posto “slicnosti” sa refrenom grupe Queen, pa kopi pejst glazbe iz serije “Rat I Mir” pa kopi pejist ovoga, pa kopi pejist onoga, sve iz pera nekoliko majstora koji sami po sebi jesu kvalitetni glazbenici i kantautori, ali pobogu, cemu truda kad je lakse nesto sklepati u vremenu trajanja teenagerskog napaljenog penetriranja, nego dati oduska onome sto samo neki “imbecili, kvazi umjetnici i propali glazbenici i kriticari” nazivaju “umjetnoscu”?! Glupost. Sve je to samo ionako u oku promatraca. Naravno, ukoliko promatrano stane u dzep i dade se opipati debljinom, puninom i velicinom. Ili u oku promatraca “umjetnika” – nedostatkom boje, mirisa i okusa.

Šund se prosirio zadnjih godina u sve pore javnoga zivota i sve vidove “umjetnosti” pa eto, niti mlada turbo i urbo generacija nisu postedjene sundova, koje stavise, objerucke prihvacaju i mjere povijest svijeta unatrag dvije, tri godine (tamo sve do paleozoika 2007. godine).
Za takve, a i one malo starije, odlucio sam neki dan napraviti veliki turbo urbo megahit (da citiram jednog i jedinog Ramba): “da na radiju talasa, da sluzi za zabavu narodnih masa”. Iako tesko da ce isti “hit” ikada izaci iz vlastitog dvorista, rekoh sebi: “vaj nat? napravit cu to. Ako moze DJ Sandokan (ili kako li se vec zove) setat onako golobrad sa 17 + godina ispred dvojice mozda za godinu starijih sumjestana nekog srpskog sela, sa transparentom radikalne stranke i pjevat o bacanju bombi, pusenju kurca od strane kurvi, jebanja bezbrojnog broja zena i pucanja pistoljem u mafijaskim obracunima i pritom imati 1,500 000 vjuova na tjubu, onda mogu i ja pokusati šundom zgrnuti barem 50 000 vjuova za pocetak. Napravit cu tekst u kojem cu srat po cijeloj `hocu internet generaciji` i napraviti kopi pejst (samo sto cu za razliku od vecine 99 posto toga odsvirati) glazbe poznatih hitova sa ovih i vanjskih prostora”. Zamisljeno, ucinjeno.

Tekst nastao u par minuta, ritam sklepan u frutiju u 5 minuta, pozadine odsvirane u par minuta (vise mi je trebalo da pronadjem adekvatne soundove nego da odsviram), snimanje vokala, trazenje trash efekata za vokal, jos par minuta, pa miksanje jos kojih pola sata i tako…U roku jednog prijepodneva, ukljucujuci regrutiranje zene da me sa mobitelom u jednoj a klincom u drugoj ruci snima kako ko furija, sa crnom majicom omotanom oko glave u obliku ninja maske, dugog kaputa nalik na Kristofera Lamberta u Borbi Besmrtnika i visokih bijelih Najki na nogama, skacem i izvodim šado kung fu karate kid brus li pokrete…nazaboravno.

I spot je ovdje…Nindža Brus Li, inspiriran filmom Kako Je Propao Rokenrol, Rambom Amadeusom, Edom Maajkom, Bolesnom Bracom, Zoranom Predinom, Ajs Nigrutinom i mnogim mnogim drugim glazbenim imenima, sa plagirajucim sekvencama od Nightwisha, Dimmu Borgira, AC/DC, Deep Purple, Children Of Bodom, Po Sumama I Gorama, Sijem Zito Raste Grahorica itd itd., dosao je do vas da vas asimilira i odvede na pendulum vjecite gluposti, izmedju svjetla i sjene, sna i jave, ironije i debilizma – retrospektivnog i modernog. Ukratko, đirlo generacijo, internetska nacijo, ovo je poklon samo za vas ;)

http://www.youtube.com/watch?v=DOxbgILF4tI

Dalibor Mladenović (18.VI.2012.)

*
*
*
*
*

FAŠIZAM U GLAZBI alias “PUŠENJE SOTONINOG KURCA”

Danas prepoznati sterilne fasisticke obrasce u glazbi nekom kome su rezoni i osnovni senzori ukljuceni barem na 0.5 nije uopce tesko. Prije 22 godine, samo nekolicina vizionara imala je upaljene senzore i znala prenijeti poruke sa druge (ispravne) strane razuma mnogobrojnom auditoriju. Jedna od takvih osoba je pokojni Bill Hicks, koji se uz velikane zdrave pameti koji su predstavljali trn u oku americkom medijskom zivotu, poput Charlie Chaplina, Andy Kaufmana i Howarda Sterna, uvukao pod kozu svakog tko osim kvalitetnog humora zna cijeniti i kvalitetnu rijec zdravog razuma i elementarne ljudske logike, i to one formalnog karaktera. Majka priroda rijetko kada iznjedri istu osobu koju mediokritetno i gluposcu zadojeno drustvo odbaci, sa jos rijedjom karakteristikom da ta ista osoba udje u povijest svojim britkim jezikom, svojim kristalnim mislima i svojom razoruzavajucom satirom koja ogoljeva od drveta do glupih umova.

http://www.youtube.com/watch?v=Lv2qLOiioPc

Covjek koji je glazbenu industriju i “umjetnike” usporedjivao sa nacistickim i fasistickim pokretom a prodaju duse i glazbenog integriteta medioktitetnim kompanijama nazivao “Pusenjem Sotoninog Kurca”, zasluzuje da mu se u svakom gradu podigne jedan ogroman spomenik. Spomenik koji ce nas podsjecati da postoje ljudi koji su spremni uvijek i u bilo koje doba dana i noci, genijalnosti i ludila, izlaska ili zalaska ljudske pameti i ljudske gluposti, mediokriteta i debiliteta, dici svoj glas protiv gluposti i retardacije ljudske svijesti i reci: “to je govno, stvorio ga je Sotona a vi ste svi pusitelji sotonskog kurca”.

http://www.youtube.com/watch?v=a0OZa10CT6Y

Danas, “pusenje sotonskog kurca” nesto je najnormalnije, ili da iskoristim frazu ovog velikana, cak mandatorno. Ima ga na televiziji, ima ga na radiju, u novinama, u knigama a najvise na internetu, najvecem pusackom portalu gdje se svi ko cigani grebu za “klik vise”, “glas vise”, “view vise” i “like vise” a svi “hitovi” zvuce kao da su izasli iz iste glazbene matrice. Svi su zvijezde i svi ce uciniti sve samo da ih drugi zamijete, od prodaje dupeta pa do ciganskog trollanja po upload i download domenama i usiljenog hvaljenja “tudjih kola” samo da drugi obrate pozornost na “njihova kola”. Neiskrenost, hladnost, proracunatost i hipokrizija olicenja su glazbenog fasizma, bilo da se latentni ljubitelji istog nalaze u turbo folk, punk ili heavy metal vodama. Danas je to sve ionako isto (“Turbo/Urbo folk” – Boris Dezulovic). Ili kako je Sasa Losic iz Plavog Orkestra divno prije par godina primijetio u Sajetinoj Retromaniji: “vidim glazbenu buducnost gdje ce na stadionu uz glavnu zvijezdu 20 000 ljudi u publici imati mikrofone i svi ce zajedno pjevati”. To je realnost. To je đirlo doba. Za đirlo generaciju. Fasizam koji je naveliko pokucao i koji nezaustavljivo gazi, brisuci sve razlike izmedju umjetnosti i sunda, izmedju istinskog i manufakturnog, izmedju istinske vrijednosti i plastike. “Plastic fantastic”, da citiram Ramba Amadeusa.

http://www.youtube.com/watch?v=M6RVUBkwcaA

Dalibor Mladenović (5.VI.2012.)

*
*
*
*
*

EURO NEURO 2012.

Taman kad pomislim da prije europskog nogometnog prvenstva nece biti niceg da covjeku odvlaci paznju, odnekud se pojavi uvijek zaboravljena i nikad ocekivana – Eurovizija. 57ma po redu. Ko bi rekao da je festival koji je u pocetku vukao za sobom prekrasne kancone i sansone nalik na zlatne dane San Rema, dozivio da zadnjih 20-tak godina na njemu pratimo nakaradna djelovanja kojekvih klaunova koji su u svoj nastup uspjeli infiltrirati sve osim same glazbe. Gledajuci ovu Euroviziju, moram priznati da sam ostao iznenadjen samom organizacijom, interijerom koji je nalikovao na neku moderniju inacicu Enterprisea, rasvjetom, efektima…Svaka cast. Svaka cast i pomanjkanju etno izdrkavanja pa ove godine osim nekih ruralnih ruskih babetina, nismo morali gledati pičiće u topićima kako plesuckaju i pjevuse na dance aranzmane sa frulicama i flauticama i vicu nesto, tipa hej i ho, sto bi ostale trebalo asocirati na kazačok.

Nije bilo niti pretjerano placipickastih isfuravanja, viska slomljenih srdaca u pjesmi, partnera koji nalik na neku argentinsku sapunicastu radnju iznenada dobe neku tropsku bolest na medenom mjesecu za 1000000000 dolara, pa onda svi shvate vrijednosti jednostavnog zivota itd. Ne, toga ovdje nije bilo. Cak je bilo i pjesme. Francuska, Spanjolska, Svedska, Albanija, Makedonija, Bosna, Estonija…Momak iz Estonije kao da je evocirao Jonhny Logana iz doduse malo kasnijih dana, ali svejedno da privuce pozornost svojim glasovnim mogucnostima. Makedonka sa lijepim glasom, doduse na isforsiran estradni pokusaj kopiranja simfonijskog rocka, Joksimovic koji na poluplagiranu stvar isforsiranog karaktera puca na patoloski orijentiran dio publike ovisan o patetici. Niti je prvo proslo zbog inovativnosti niti drugo zbog patetike…Cudno, kako ni toga nije bilo. Nije bilo ni pobjede onih ruskih babuski, pa nisam morao razmisljati o nekom zapletu SF trillera gdje bi se placeni ubojica vratio par godina u proslost Wellsovim vremeplovom i odbrojao Ruslani dane…

Pobijedila je simpaticna pop sa mrvicom dancea pjesmica sa simpaticnim aranzmanom, dajuci tako naslutiti da niti oni game boy irski momcici cudnih pokreta i usplahirenih reakcija (ne znam niti zelim znati…) sa takodjer simpaticnom pop dance pjesmicom nisu dosli do izrazaja. Na zalost, niti veliki Rambo nije dosao do izrazaja ispavsi prije finalne veceri, ostavivsi za sobom pozitivnu pustos po kojoj se oni koji nemaju pojma o “opusu relativiziranja i izjednacavanja imaginarnih vrijednosti”, ukratko, njegovom velebnom radu, gube po jalovim stranputicama you tube komentiranja profulavsi i stativu i gol i stadion. No, da se ne ponavljam, zna se uzrast i stupanj inteligencije vecine you tube korisnika pa ne cudi sto je jedna velicina prosla nezapazeno no ipak dovoljno zapazeno da malobrojnima sa mozgom poruci – Euro Neuro. Pojasnjenje nepotrebno.

Nepotrebno je i sto su Švabe poslali nekog post dojče vele mladica (dobro, nisu poslali nekog Turka sa srcedrapajucom pjesmicom da se umile nacionalnoj manjini) da slama zenska srca nalik na fakercice po raznim pop/idol/winner/fucker/jebač natjecanjima, ali izgleda da je opet bilo sve iznenadjujuce suprotno i da nije bilo mnogo publike u obliku siparica rastrojenih emocija, uma iskljucenog tek toliko da ostave mjesta identifikaciji izvodjaca i za potencijalni poriv za felacio istom izvodjacu…Ovdje toga nije bilo. Zar se svijet mijenja? Ja sam mislio da ide prema novom svjetskom poredku i orvelovskoj/hakslijevskoj govnotecini; ali ocito da ne ide…Bar ne vidno. Minimum reklama, flešbek u osamdesete, gdje je samo falila Nikol sa gitarom da otpjeva onaj poznati “šaben švaben daben” hit ciju su plocu kupljenu u Vaminoj robjoj kuci u Jugotonovom odsjeku, moji starci morali vratiti i uzeti novu jer je ploca bila “savinuta kao da ju je neko sa tempoeraturom drzao pod majicom”. Ako je to bila i istina, nije tesko vjerovati da su ljudi nekad isli i u temperaturi da kradu ploce eurovizijskih pobjednika.

Danas cekaju da im temperatura padne i kradu sve osim ploca, ali, tko sam ja da sudim?! ili da ulazim u nijanse…

Voditelj (narator) odlican. Ako je to bio Konstadinov, svaka mu cast. Mislim da je ali lijen sam kliknuti misem i provjeriti. Natrusi sarkazma i sudrzanosti tako da je cesto ostajalo u zraku vise neizrecenog nego izrecenog. Konstadinov stil. Konstadinov glas. Valjda je onda on bio.

Voditelji…Na tren mi se izdaleka cinilo ko da gledam Luku Nizetica i Moniku Kravic…Zgranuto sam pomislio: “Boze, pa “njih” ima svugdje i svugdje izgledaju isto”…Kasnije kada se kamera privukla, vidilo se da ipak nisu oni. Ali ima slicnosti. Valjda isti patterni svugdje djeluju na isti nacin…tko ce ga znat?!

Davanje najveceg broja bodova susjedima oduvijek je bila carsijsko primitivna poltronska gesta, ali ljudi smo, poltroni smo, a cijeli svijet jedna je velika carsija. Zato, Euro Neuro 2012., do iduce prigode, ako prezivimo iluminatsku londonsku olimpijadu, stay sick.

Dalibor Mladenović (27.V.2012.)

*
*
*
*
*

SVIJET JE VAŠ, “HOĆU INTERNET” GENERACIJO

Trazim jednu Predinovu genijalnu stvar na you tubeu i isto kao i masu genijalnih stvari…..NEMA. Nekad bi sam uploadao stvar koje nema…danas mi se neda vise. Gledam stvari od Predina, Dedica, Ive Robica, Ibrice Jusica…to su ljudi koji pune i koji su punili hale i stadione a imaju samo par tisuca vjuova po stvari. A kojekakve “nove nade” imaju po 200 ili 300 tisuca pa ni album nemaju a na koncert ce im doci 20 ljudi. Ili kojekakve nove zvjezdice koje imaju vjuova ko Madonna a popunit ce klub od 200-300 ljudi a Madonna ce popuniti stadion od 70 000 ljudi. Dokaz koliko je you tube i facebook alat uzrasta izmedju 12 i 20 godina, koji niti kupuju albume, niti odlaze na koncerte…Uostalom, i Sajo Gangsta ima preko 100 000 vjuova zar ne, “hocu internet” generacijo?!

Problem danasnjice, spamova i modernog trollstva je prvenstveno u dekadentnom mentalnom sklopu generacije koja je sve sto je htjela dobila servirano putem virtuelnog medija, pa je razmazeno prihvatila dekadentan cin kao golu realnost i stvorila verziju stvarnosti koja sa pravom stvarnosti nema nikakve veze. Na taj nacin, propagiranje i promoviranje novopecenih zvjezdica koje zazive na mjesec dana unutar 7 gimnazijskih zgrada i nakon sto je 10000 ljudi vidjelo Marka kako svira “Smoke On The Water” ili Vjeku kako radi trostruki salto unatrag dok repa neke cudne gangsta stihove, je mozda nekom zamazalo oci, ali nista se bitno za samu glazbenu industriju nije promijenilo.

Na tim razinama, stvari djeluju sablonski i ko je zvijezda, ostat ce zvijezda. Ko nije, postat ce “zvjezdica”, nekoliko kompanija ce ga iskoristiti unutar tih 5 minuta slave i ugasit ce se brze nego lampica na boru. Facebook i you tube ne stvaraju zvijezde. Zvijezde stvara televizija. Radio. I novine. Ono sto drzavne televizije proguraju, to se prodaje. Ono sto glazbene televizije proguraju, to se prodaje. Ono sto internet progura, to se ne prodaje vec sluzi kao mazanje ociju mladoj “hocu internet” generaciji da bi se pokusala sto bolje poistovjetiti sa generacijama koje su svoje znanje i vjestinu poznavanja odredjenih aspekata i rezona unutar bilo kojeg podrucja (gdje je trebalo zasukati rukave, a ne pasivno promatrati putem dva desna klika na misu “kako se mijenja svijet”) brusile godinama pa i desetljecima.

Jer svijet se ne mijenja. Mijenja se iluzija. Sadrzaj se ne mijenja. Mijenja se forma. Prolazno hini da je trajno i novo prolazno dolazi na njegovo mjesto pa izgleda da je postignut neki efekt “trajnosti”. Nije. Postignuto je samo mazanje ociju za mladu “turbo” i “urbo” (termin izmisljen od Borisa Dezulovica) folk generaciju (kao da ima razlike…). Izmedju kauboja sa sesirom kojemu harmonikas drzi terce dok ovaj pjeva “Majmun ima guzicu, crvene je boje, ja te volim, ti si srce moje” (vidjeti fanzin Stripoholik) ili emo / gothic / metal kor / kur /ac fakercica koji malo vriste, malo placu, malo lelecu u mikrofon: “Meni nema do tvoje vagine, u tri picke materine” (vidi Stripoholic zine), nema apsolutno nikakve razlike, jer prvi nit je vise proizvod sela, nit je drugi proizvod kvartovskog gradskog bunta negdje sa margina drustva. Oba su seljaci. I oba su gradjani. Kada se to spoji, dobije se: malogradjani. Takva je i danasnja instant kultura. Kvazi selo susrelo je kvazi grad na pijanom salasu i usljed bestijalnog seksa iznjedrilo eskadrone mladih nadobudnih antitalenata koji se u ovo mediokritetno razdoblje, ne samo uklapaju, nego ga i predvode. No, tu opet nema slave; samo jalovo naricanje, poput guslara koji trazi pozornost od brdskih prolaznika ili cobana koji frulom trazi pozornost ovaca. Istina, ljudi jesu ovce, ali trazenje jalove pozornosti, i dobijanje jalove pozornosti gore je od nikakve pozornosti.

Stara je narodna: “para lupa tamo gdje burgija ne moze”. To je istina. Imperativ stavise. Danas zato na sceni imamo hrpetinu razmazenih bogatuna kojima obrtnicka porodica financira njihova “glazbena stremljenja” i “umjetnicke djelatnosti”. Samo se ceka dan kada ce netko kleknuti, obrisat rukom govno i pokazat ga pred veb kamerom, a internet rulja odusevljeno kriknuti i shareati u beskonacnost. Jer tome sve stremi, da govno napokon izadje iz kutiju i da se napokon prepozna kako pluta po povrsini oceana. Ali sto vrijedi kada ce ga ionako malobrojni prepoznati, a visebrojni njima mazati lice, turiti ga u usta, zvakati ga i govoriti: “ja, šmekenzi, ajne klajne delikates”. Posto ionako sve funkcionira prema indigo efektu (majmun radi sto majmun vidi), dovoljno da stotinu njih okusi govno a drugi dan ce tisuce zvakati i pokusavati mineralnom isprati odvratan okus, govoreci: “malo je trpko, ali nakon nekog vremena legne. Na kraju, paše”.

Bas kao i kurac u dupe nekom tko ne zna da ga prima.

Zato, “hocu internet” generacijo, djeco privatizacije, obrtnickih roditelja i sitno burzujskih svjetonazora, sa desnom rukom ispruzenom do endehazije a lijevom negdje do uvertire u novi svjetski poredak, ionako ste surogat, da citiram Nietzschea: “biljke i utvare”. Realnost vam je nikad dalje. Pamet vam je nikad dalje. Senzori su vam podeseni na minus beskonacno, a jedino sto vam preostaje je primati kurac u dupe i brojati ovce po zidu.

Jer zidovi su vam blizu.

Dalibor Mladenović (23.V.2012.)

Blackcolors for WordPress.