Reach A.D., Frayn, Scumbag – Caffe Bar Elephant (report)

Večer započinje univerzalanim spojem žanrova. Scumbag bi se mogli okarakterizirati kao super grupa članova varaždinskih underground bandova. Matija na basu, na kojeg smo navikli do sada u ulozi frontmana, kao suvokal odlično je podržavao Dariove thrash/death/hardcore/hardcore-punk vokalne izmjene u guturalnom maniru. Iz Daria kao da su iskakali Billy Milano, Lou Koller, Dwid Hellion, Kelvin Morris, Wattie Buchan i Karl Buechner. Prekaljeni Bubas/Bubi na bubnjevima i Antonio na gitari svjetski su aberirali od stila do stila, ne libeći se povezati hard core punk energiju sa heavy thrash dionicama i uletima, koji kako god da eklektički zazvučali na prvu, kao cjelina sinergijski uvode band u eksperimentalne sfere iz kojih se razvija jedan unikatni i osebujan stil. Poluzajebantski tekstovi sa dubljom pozadinom, britka tematika, kritika društvene hipokrizije, anarho narativ samo su još dodatni začini koji oplemenjuju interesantan opus banda. Da li smo mi to dobili band koji će s vremenom parirati unikatnosti jednih S.O.D., Siberian Meat Grinder ili kultnog srpskog SMF-a, ostaje da čujemo na nadolazećim zvučnim zapisima. Dariove narativne epizode  između stvari koje su polagano počele ulaziti u spoken word domenu, po uzoru na Henri Rollinsa i Jello Biafru (iz Osama McDonald faze), finiširale su paradigmatski sve upitnike i sumnje da li Scumbag treba uzeti za ozbiljno ili ih shvatiti kao skupinu muzičara koji malo parodiraju, malo se zajebavaju i uz to se i više nego dobro zabavljaju; treba ih uzeti jako za ozbiljno.

Frayn. Što reči osim da Mario, Dora, Matija i Dario ne staju. Iz godine u godinu dokazuju koliko se skromnost i dosljednost isplate i koliko je glazbeni put kvalitetnog banda konzistentan, temeljit, na momente polagan i isprekidan mnoštvom životnih obaveza, gdje je jedini kriterij na kraju upornost iza koje stoji čista ljubav prema glazbi i samom stvaranju. Još od početaka banda nekoliko godina unatrag i suradnje sa svjetskim imenima metala, poput Johana Reinholdza (Andromeda, Skyfire, Nonexist) i Gusa Draxa (Biomechanical, Suicidal Angels, Black Fate, Sunburst), bile su evidentne i bjelodano jasne dvije stvari – kvaliteta i visoka razina glazbeno tehničke izvedbe. Frayn su iskreirali standarde koje je teško pratiti ukoliko niste naslušani poklonik raznih metal stilova sa sufiksom alternativne orijentacije, pod zajedničkim nazivnikom južnjačkog izričaja. Groove metal, progressive metal, sludge, heavy rock, thrash metal, alternative metal…Black Label Society, Pantera, Nevermore, Crowbar, Fatal Opera, Mindfeed, zagrebački (nikad prežaljeni) Innergate, Crisis, Aghora, Disturbed, Alter Bridge…mnogo asocijacija, referenci i utisaka…i teško je povući granice između pravaca koji kreiraju savršen crossover; no kome granice u stvari trebaju, osim nama picajzlastim kritičarima, koji sve vole držati u ladicama u ormaru zvanom glazba?! 🙂 Singl po singl, spot po spot, sve veći broj poklonika i kvaliteta na najvišoj razini i pitanje je vremena kada će Frayn zasjati na jednom od velikih svjetskih labela. A kada se to dogodi, vjerujte mi, biti će zasluženo!

Reach A.D., beskompromisni hard core iz Slovenije, sa frontmanom iz Varaždina koji je zamijenio dugogodišnjeg vokala, pokazao je sve kvalitete newyorkške škole hard core-a provućene kroz prizmu energije ovog podneblja, koja kategorički odbija efemernost, sivilo i dokolicu svakodnevice i pokazuje srednji prst mediokritetima. Goran Bistrović, veteran varaždinske metal core/ hard core scene, savršeno se uklopio u band i nastavio rad Matica Medje (koji je otišao u solo vode), furiozno, beskompromisno i direktno, kako to samo Goran zna. Vjerujem da će se o ovom bandu iz Pomurja još mnogo čuti i pisati i ne sumnjam da im slijedi dobra pozicija ne samo u slovenskom i hrvatskom, već i u europskom undergroundu.

Dalibor Mladenović

https://www.facebook.com/media/set/?vanity=caffebarelephantvz&set=a.879856286528406